Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Nedjelja kao sudnji dan i mundijalsko finale za koje već znate da će se pamtiti, iako još nije ni počelo. Argentina ili Francuska, Leo Mesi ili Kilijan Mbape? Šta god da se desi na velelepnom “Lusail ajkoniku”, pred 90 hiljada navijača na stadionu i milijarde TV-svjedoka, pisaće se istorija fudbala.
Argentinci traže “la terceru”, treću titulu svjetskog prvaka, Mesi mjesto među besmrtnima. Francuzi takođe igraju za treću titulu, ali drugu uzastopnu - posljednji nacionalni tim koji je odbanio tron bio je Brazil, u Čileu davne 1962. godine.
Ko će približiti Italijanima i Njemcima, koji sjede na drugom mjestu vječne liste sa po četiri titule, iza i dalje neprikosnovenog Brazila (pet), ko će doći do “vječnosti”? Dilema ima samo dva imena - Mesi ili Mbape?
Kakva simbolika, u pitanju su jedina dva igrača dosadašnjeg toka Mundijala koja su postigla po pet golova. Nekoliko svjetskih šampionata, od dosadašnjih 21, pamti se po igračima koji su ih obilježili. Izabrali smo šest, a za dva dana ćemo dobiti i sedmo.
BRAZIL I PELE 1958.
Mundijal u Švedskoj 1958. godine - rodio se “selesao”, rodio se “o rey”. Pele je imao samo 17 godina kada je donio Brazilu prvu titulu svjetskog prvaka.
Nije igrao na prva dva meča na turniru, da bi potom impresionirao protiv Sovjetskog Saveza i u četvrtfinalnom duelu protiv Velsa, u kojem je postigao jedini gol.
I niko više nije mogao da ga zaustavi - u polufinalnoj pobjedi protiv Francuza (5:2) zabilježio je het-trik, i dodao još dva gola u istovjetnom trijumfu u finalu protiv domaćina Švedske (5:2).
Prebacio je loptu preko protivničkog defanzivca i volejem je poslao u mrežu - gol koji se još vrti na TV špicama brojnih emisija. Vlada Brazila uskoro je proglasila Pelea nacionalnim blagom i zabranila njegov izvoz.
Pele je sa “kariokama” osvojio još dvije titule, iako je 1962. u Čileu odigrao samo prve dvije utakmice (povreda). Zablistao je, međutim, 1970. u Meksiku, gdje je postigao četiri gola, jedan u nezaboravnoj finalnoj pobjedi protiv Italije (4:1).
ARGENTINA I KEMPES 1978.
Argentina je do sada osvojila dvije titule - oba Mundijala bila su “one man show”. Godine 1978, na domaćoj zemlji, u Argentini, proslavio se Mario Kempes.
Napadač Valensije stigao je na SP kao najbolji strijelac španske lige dvije sezone zaredom i bio je jedini “gaučos” koji je igrao u inostranstvu - u Evropi.
U prvoj grupnoj fazi nije postigao gol, ali je u drugoj zablistao u pobjedama protiv Poljske (2:0) i Perua (6:0). Na oba meča dao je po dva gola.
Dva puta je pogodio mrežu i u finalu protiv Holandije u Buenos Ajresu (3:1 nakon produžetaka), te je završio šampionat kao svjetski prvak, najbolji igrač i najbolji strijelac turnira.
ITALIJA I ROSI 1982.
Uoči Mundijala u Španiji 1982, italijanski selektor Enco Bearcot bio je zasut kritikama tamošnje štampe zašto je u tim uvrstio Paola Rosija - fudbalera koji je tek izašao iz dvogodišnje suspenzije zbog skandala oko namještanja utakmica.
Tog legendarnog ljeta na Pirinejima Rosi je donio Italijanima treću titulu svjetskog šampionata.
”Azuri” su sa tri remija jedva prošli grupu, a onda je Rosi eksplodirao u nokaut fazi. Dao je sva tri gola u čuvenoj četvrtfinalnoj pobjedi nad Brazilom (3:2), oba puta je pogodio mrežu Poljaka u polufinalu (2:0), a jednom se upisao u strijelce u finalnom trijumfu nad Zapadnom Njemačkom (3:1).
Kao i Kempes četiri godine ranije, Paulo Rosi je bio svjetski šampion, najbolji igrač i najbolji strijelac turnira.
ARGENTINA I MARADONA 1986.
”Došao je sa druge planete”, pisali su svjetski mediji nakon Maradonine prezentacije na Svjetskom prvenstvu 1986 - ni prije, ni poslije toga Mundijal ne pamti takvu simultanku nekog fudbalera.
Kapiten “gaučosa” dao je samo jedan gol u grupi, u remiju protiv Italije (1:1) koji je bio dovoljan za prvo mjesto. Ono najbolje ostavio je za nokaut mečeve: Engleze je u četvrtfinalu srušio sa dva gola (prvi je djelo “božje ruke”, drugi “božje noge” kada je uzeo loptu na centar i predriblao cijelu protivničku odbranu), baš kao i Belgijance u četvrfinalu.
U finalnom duelu protiv Zapadne Njemačke inspirisao je svoj tim da dođe do pobjede 3:2 i druge titule prvaka svijeta, a maestralno je asistirao Buručagi kod odlučujućeg gola nekoliko minuta prije kraja.
ZIDAN I FRANCUSKA 1998.
”Trikolori” su 1998. na svojoj teritoriji osvojili prvu šampionsku titulu, umnogome zahvaljujući Zinedinu Zidanu, jednom od najvećih fudbalskih majstora tog vremena.
Zizu je otvorio turnir asistencijom Dugariju u pobjedi 3:0 nad Južnom Afrikom, a onda je odigrao sjajnih 70 minuta protiv Saudijske Arabije (5:0).
Isključen je, međutim, 20 minuta prije kraja zbog udaranja protivničkog fudbalera i propustio je posljedni meč u grupi, kao i prvi u nokaut fazi - tijesnu pobjedu u produžetku nad Paragvajem, kada je odlučio zlatni gol Lorana Blana.
Vratio se, međutim, sa stilom - u četvrtfinalnom penal-ruletu protiv Italije pogodio je sa bijele tačke, učestvovao je u polufinalnom preokretu protiv Hrvatske (2:0), da bi u finalu protiv Brazila dao dva gola glavom u prvom poluvremenu u nezaboravnoj pobjedi 3:0.
"Zidana za predsjednika", tražili su navijači.
BRAZIL I RONALDO 2002.
Četiri godine nakon kolapsa pred finalnu utakmicu sa Francuzima u Parizu, kada je “pukao” pod pritiskom doživjevši blagi oblik nervnog sloma (prvobitno nije bio ni u sastavu za finalni meč), legendarni Ronaldo Nazario da Lima naplatio je klasu na Mundijalu u Koreji i Japanu 2002.
Samo tri godine ranije nastavak njegove karijere bio je pod upitnikom nakon teške povrede koljena.
A onda - možda i najveći “kambek” u istoriji fudbala. Ronaldo je na Dalekom istoku dao osam golova na sedam utakmica, uključujući sva tri u polufinalu i finalu, pobjedama Brazila nad Turskom (1:0) i Njemačkom (2:0).
Bonus video:
