Bio je 13. jul 2019. kada je Siniša Mhajlović saopštio zastrašujuću vijest - da boluje od akutnog oblika leukemije.
Pred njim su bili dugi i veoma teški tretmani, ali on je istog dana reagovao na svoj način:
“Pobijediću”.
Primljen u bolnicu Sant'Orsola u Bolonji, oslabljen teškim sesijama hemoterapije kojima je bio podvrgnut, ali nije odustao da bude trener - pratio je rad svojih momaka sa kompjutera, razgovarao sa njima telefonom ili preko skajpa, razgovarao sa saradnicima.
Povezani članci
Ukratko, živio je. Ili bar pokušavao, koliko to bolest dozvoljava.
I cijela Italija i cijeli svijet su mu pružili podršku koja mu je dala novu snagu.
Navijači Bolonje organizovali su hodočašće da se pomole za njegovo zdravlje, dok se on borio zaključan u bolničkoj sobi u koju niko ne može da uđe. Borio se kao ratnik, jer je on i bio ratnik.
I 25. avgusta iste godine, na prvom meču šampionata, iznenađujuće je sjeo na klupu Bolonje na Bentegodiju u Veroni.
I tako je Mihajlović postao primjer za one koji se bore protiv nečeg ogromnog, nepoznatog, strašnog. Zastrašujuće je bio mršav, mišići su mu se opustili, kosa mu je otpala, kapa mu je pokrivala glavu te vrele ljetnje večeri.
Bila je to slika napaćenog čovjeka koji je, međutim, još imao energije da vodi svoju sudbinu.
Mihajlović je uspio da stane na noge, vratio se trenerskom poslu.
Porodica ga je podržavava, supruga i petoro djece, unuk .
Ali situacija, koliko god da se borio kao lav, polako je počela da klizi 6. septembra 2022.
Dobio je otkaz u Bolonji, a počeo nove terapije, da se bori kao nikada u životu i onda, na kraju tolike patnje, njegovo tijelo je počelo da posustaje.
Sudbina je bila jača od njega, jer su snage bile neravnopravne.
Ali, ovaj “meč”, kako ga je živio i kako je igrao, Mihajlović sigurno nije zaslužio da izgubi.
Bonus video:
