Samo nekoliko mjeseci prije nego što je objavio da boluje od teške bolesti, Siniša Mihajlović je u velikom intervjuu za "Gazeta delo sport" pričao o svom životu i otkrio da ima jednu želju koju nikada neće moći da ispuni.
„Moj otac je bio vozač kamiona i umro je u 69. godini od raka pluća. Kada je umro nisam bio tamo. Mislim o tome svaki dan. Tokom rata molio sam ga da dođe u Italiju, ali je želio da ostane u svojoj zemlji. Voleo bih da vidi kako su mu unuci odrasli. Kada su snovi u pitanju, ne razmišljam o podizanju Lige šampiona ili skudeta. Moj san je nemoguć - da ponovo zagrlim oca. Majka me još gleda istim očima kao kad sam bio dijete. Ona ne govori italijanski, a moja djeca slabo govore srpski. Ali svaki put kada nam dođe u posjetu vidim kako ih gleda, razumijem da ta ljubav nisu potrebne riječi“, kazao je Mihajlović.
Rođen je u Borovu, odrastao je u Vukovaru, osjetio strahote rata...
"Ponekad mislim da već imam 150 godina, zbog svga što sam već prošao. Adolescencija u Srbiji, karijera, Italija i mnogi gradovi, šestoro dhece, siromaštvo, uspesi, bogatstvo. Ali i dva rata, rane, suze... Danas, ako pogledam unazad, mogu reći: Siniša, koliko si života proživio”.
Mnogo puta je govorio o ratu, nije krio da je bio prijatelj sa ozloglašenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, koji je, kako je rekao, spasao njegovog ujaka Iva iz ratnog Vukovara. Mihajlovićev otac je Srbin, a majka Hrvatica.
"Svi ratovi su odvratni, ali bratoubojstvo koje smo mi proživjeli u bivšoj Jugoslaviji nešto je najgore što se može dogoditi. Prijatelji koji su pucali jedni na druge, slomljene porodice. Vidio sam kako moj narod pati, gradovi su uništeni, svi pobijeni. Moj najbolji prijatelj je uništio moj dom...".
Povezani članci
O djetinjstvu i Borovu govorio je i u dokumentarcu "Posljednji jugoslovenski tim.
"Sjećam se kad sam bio na regrutaciji, znam da nisam znao jesam li Srbin ili Hrvat. Napisao sam Jugosloven. Kad sam došao kući pitao sam majku što sam ja, Srbin ili Hrvat", pričao je Mihajlović.
"Krstio sam se u pravoslavnoj crkvi, iako nemam ništa protiv Hrvata. Kako ću imati, pa ja sam pola Srbin, a pola Hrvat. Iako su za mene jedni i drugi isti, ipak se osjećam više Srbin, možda zbog svega što se dogodilo. Ali, kad sam prvi put došao u Međugorje, plakao sam kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjetio sam se jačim. Više sam bio taj dan čovjek nego ikada ranije u životu", rekao je svojevremeno Mihajlović.
Bonus video:
