Sezona koja predstoji u svjetskom fudbalu biće siromašnija za brojne ikone najljepše igre - neće više biti bravuroznih golova Zlatana Ibrahimovića, vihornih prodora Gareta Bejla, čvrstine Mareka Hamšika...
Ipak, svi ti odlasci, očekivani i shodno biološkom satu koji otkucava, ne znače isto što i oproštaj Đanluiđija Bufona. Kraj fudbalske karijere legendarnog golmana označio je i kraj jedne cijele fudbalske epohe.
Fantastični čuvar mreže, kojeg je čak i poslovično kritični Ibrahimović uvrstio u svojih idealnih 11, oprostio se sa 45 godina. A nije morao - Bufon je na stolu imao ponudu u Saudijskoj Arabiji da brani za čak 15 miliona eura godišnje.
Novac, ipak, nikada nije bio pokretač jednom od najboljih golmana svih vremena. Uostalom, dokazao je to prije tačno 17 godna kada je ostao vjeran Juventusu i nije poput drugih brojnih zvijezda napustio veliki brod koji je potonuo u niži rang nakon afere “kalćopoli”.
- Sa radošću sam ostao u Juventusu nakon ispadanja. To je ljudima dalo nadu da u životu postoji nešto važnije od novca i popularnosti. Učinio bih to opet - rekao je Bufon 12 godina kasnije u intervjuu Đerardu Pikeu, ikoni Barselone koja se takođe ove godine oprostila od igranja.
- Imali smo zabavnu sezonu i vratili se u Seriju A. Ali, nakon par dobrih prvenstava na drugom i trećem mjestu, uslijedila je dvogodišnja kriza kada je Juve bio neprepoznatljiv. Izgubili smo svoj duh, svoju individualnost. Završivši dva puta zaredom na sedmom mjestu, zapitao sam se: ‘Šta mi ovo treba?’ No, po prirodi sam optimista i šest godina nakon ispadanja opet smo uzeli Skudeto - objasnio ja svoj životni stav sjajni golman.
Njegova popularnost nikada i nije mogla biti upitna, bilo da je sa 600 hiljada eura pomogao rodnom klubu Karareze, na čije je utakmice išao sakrivajući se u toaletu vozova kao treći goman u Parmi. Ili kada je svijet ostao zadivljen načinom i riječima sa kojima se oprostio od pokojnog Davidea Astorija, koji je bio legenda Fiorentine, najljućeg neprijatelja njegovog Juventusa.
A trofeja mu nije nedostajalo, ni najvećih priznanja, sve osim - Lige šampiona, koju nije osvojio nikada. Nakon poraza u finalu 2015. godine je pao čak i u depresiju, ali...
“U muzeju sam ugladao sliku ‘Šetnja’ Marka Šagala. Pogodila me je poput munje. To je kao dječji crtež: on nasmijan stoji držeći je za ruku dok ona leti u nebo kao anđeo. Ta slika mi je vratila dječji osjećaj jednostavnosti sreće”, objasnio je Bufon način izlaska iz krize.
Izgubio je Bufon još dva finala Lige šampiona, ali utjeha su mi bile riječi Danija Alveša nakon pobjede Barselone: “Sve ove trofeje dao bih za tvoju Veliku boginju”.
A Bufon ne samo da je bio svjetski prvak sa Italijom 2006, već je na Mundijalu u Njemačkoj dobio priznanje za najboljeg golmana Svjetskog prvenstva. Bufon je 2010. godine postao kapiten italijanske reprezentacije, iz koje se povukao 2018. Učestvovao je na čak pet mundijala (1998, 2002, 2006, 2010, 2014).
Osim pehara Lige šampiona, Bufonu se nije ostvarila želja da Parmu vrati u Seriju A, klub sa kojim je osvojio tri trofeja 1999 - Kup i Superkup Italije, te Kup Uefa, ali je propustio nedavno polufinale baraža sa Kaljarijem i u suzama je ispratio meč bez golova revanša na “Tardiniju” 4. maja. Kaljari je prvi meč dobio sa 3:2. Tada je u “vječitom dječaku” i sazrela odluka da kaže - dosta!
Bufon je započeo seniorsku karijeru 1995. u Parmi, 19. novembra protiv Milana (0:0) i branio je gol “mljekadžija” do 2001. Potom za Juventus do 2018. godine, a onda se vratio u klub 2019. nakon sezone u PSŽ-u. A 2005. godine, u utakmici Lige šampiona s Real Madridom, Bufon je spektakularno odbranio nakon prepoznatljivog slobodnog udarca Roberta Karlosa - tada je lopta letjela brzinom od 140 km/h, ali Bufon odbio jednom rukom.
U februaru 2020. godine, nakon što je branio gol Danijeleu Maldiniju u polufinalu Kupa Italije, Bufon je dopunio kolekciju dresova sinova igrača s kojima ih je mijenajo u mladosti - Paolo i Danijele Maldini, Enriko i Federiko Kjeza, Žorž i Timoti Vea... Smjenjivale su se generacije - ostajao je Bufon. Nakon odlaska Franćeska Totija samo je Điđi bio veza modernog italijanskog fudbala i “romantičnih” 90-ih, kada su italijanski klubovi bili toliko jaki da su osvojili 13 evropskih kupova.
Bonus video:
