Bio je veliki borac na terenu, takav je i u životu - Andrija Delibašić, strijelac legendarnog gola za Crnu Goru protiv Engleske 2011, a sada sportski direktor Budućnosti, prvi put je javno govorio o bolesti sa kojom se suočio početkom ove godine.
"Borba se nastavlja - od prvog časa mi je bilo jasno da će ovo biti trka na duže staze. Zasad je prošlo tek šest mjeseci i mogu da kažem da predstavljaju najbolji deo mog života", na pravi način je počeo Delibašić intervju za beogradski "Mozzartsport".
Objasnio je i zbog čega se tako osjeća...
"Tako je i u fizičkom smislu, jer se dobro osjećam, tako i sa aspekta ljubavi i podrške koje sam osjetio. Čovjek mora da bude zahvalan što je ostao živ, da može da vidi sve to. Neko ne dočeka da spozna svu emociju koju drugi ka njemu emituju. Ja jesam", dodao je Delibašić.
Opisao je i trenutak kada je saznao da ima tumor.
"Nikakve simptome nisam imao - samo sam najednom osjetio konfuziju. Ništa više. Mali umor se iz dana u dan povećavao. Zakazan pregled ionako nisam imao. Bio sam u Baru, na treningu Mornara, popodne su krenuli atipični bolovi u glavi. Znam kako je kad 'puca' taj dio tijela, ali ovo je bilo drugačije. Ne samo čelo ili migrena, nego bukvalno cijela glava. Osjetio sam prelamanje, nalik munjama i gromovima", priča Delibašić, koji je prethodnih dana boravio u Beogradu, gdje je Budućnost odigrala prijateljeske utakmice sa OFK Beogradom i njegovim bivšim klubom Partizanom.
Kako kaže, tek tada na nagovor supruge, krenuo je u Urgentni centar u Podgorici.
"Nalazi koji se tiču krvne slike ili pritiska bili su u redu. Onda je supruga bukvalno molila ljude da odrade skener, jer nisam neko ko ima malu toleranciju na bol. Bio sam ranije podvrgnut operacijama glave, usljed raznih udaraca, nemam s tim problem, ali ovi bolovi su bili neizdrživi. Sjećam se da je bio petak, nalazio sam se u polusvjesnom stanju, sve mi se miješalo pred očima, ali sam znao šta se dešava. I evo, sad vam kažem, koliko god čudno nekom djelovalo, nisam se mnogo potresao kad sam čuo dijagnozu", otkrio je Delibašić.
Već tad je nagoviješteno da je situacija loša, kaže on.
"Ali smo čekali da pošaljemo nalaze za Beograd, jer u Podgorici, koliko god bile opremljene operativne sale, nema aparature za mikrohirurgiju. Morao sam na operaciju tumora mozga", prisjetio se Delibašić.
Još jednom ponavalja da se nije mnogo potresao...
"Moja prva reakcija – ništa. Ni sad ne mogu da razaznam da li sam u trenutku kad mi je saopštena vijest bio pod uticajem ljekova, da li je tumor već narastao do mjere da je malo štetio pojedinim funkcijama, da li sam se stvarno osjećao dobro. Ljekari su mi dali terapiju za smanjenje otoka, jer je bio veliki pored mjesta gde je tumor. Čim je otok prestao da pritiska nervno korijenje više nisam osjećao bol, što mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Uspjeli smo da dođemo do ljekara koji je konstatovao da je mjesto gdje se razvio tumor dostupno. Bilo je važno da nije ušao u koru mozga, onda bi nastao veći problem".
Istakao je i da je pričao sa 15 do 20 neurohirurga i niko nije mogao da konstatuje uzrok nastajanja tumora.
"Čovjek uvijek najprije krivi sebe. Ideš unazad i pitaš se šta si radio loše, da li se hranio nezdravo, jesi li konzumirao alkohol, pušio cigarete, zapostavio sportski način života... Ljudi iz branše, neurohirurzi i ostali ljekari savjetovali su me da to ne radim, niti da čitam šta piše po internetu, kao i da je najizvjesnije u pitanju trauma iz sporta. Skoro dvije decenije sam igrao fudbal, zamislite samo koliko je udaraca glavom ili u glavu bilo. Pucala mi je glava sigurno sedam, možda i osam puta. Moguće da se tako stvorila trauma", navodi Delibašić.
A, na odjeljenu gdje je opisan kaže da je bio najmlađi.
"Na žalost. Ili, možda, na sreću. Sve vrijeme sam bio svjestan o čemu je riječ, ali strah nisam osjetio, znajući da nisam u stanju ništa da promijenim. Sport me je tome naučio, da se koncentrišem samo na detalje koji su u mojoj moći. Zato su me samo interesovali sljedeći koraci", pravu poruku još jednom šalje Delibašić.
Tokom utakmice između Crne Gore i Srbije u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo podršku Delibašiću uputili su navijači Crne Gore - podrška je stigla i sa "Valjekasa" od Rajo Valjekana, gdje je nekada igrao.
"Nisam do danas pustio suzu što se tiče tog slučaja. Niti ću to činiti ubuduće. Znam sportiste koji su prolazili jednako teške situacije, reagovali stavljajući ruke na glavu, kukali nad prokletom sudbinom. Neću tako. Nisam to ja. Niti ću biti do kraja moje borbe. U svemu ovome ima i pozitivnih stvari. Ne mora čovjek uvijek da se hvata za tužnu sudbinu. Nervira me kad mi neko kaže kako je moguće tebi to da se desi? Desilo se, idemo dalje, ne bi trebalo klonuti", istakao je Delibašić.
Lazović platio avion od Podgorice do Beograda
Ispričao je i da su uz njega u tim trenucima bili u nekadašnji saigrači iz Partizana Saša Ilić i Danko Lazović.
"Oni su sa suprugama Jovanom i Tijanom, sve vrijeme bili tu. Saša je imao obaveze u Sofiji, ali tu je. Ne znam ni danas kojim kanalima su Tijana i Jovana uspijevale da dođu u posjetu, do bolničke postelje donesu hranu koji su same kuvale. Znaš, to su neke stvari za cijeli život... Familija, razumije se, to je posebna vrsta ljubavi. Bezgranična. A Danko... Ljudi moji, pa on je bez pitanja, organizovao i platio prevoz privatnim avionom iz Podgorice za Beograd. Ne bih da djelujem ne znam ni sam kako, ali saberi, oduzimi, sve nas je spojio fudbal. I Partizan", ispričao je Delibašić.
Navijači Budućnosti se zasitili domaćih uspjeha
Kao sportski direktor Budućnosti Delibašić je govorio i planovima sa našim najvećim klubom.
"Navijači Budućnosti su se zasitili domaćih uspjeha. Svi očekuju evropski iskorak, ali nikako ne da se desi. Naprotiv, bili su skandalozni porazi, koji zbog kojih smo pali na rang listi UEFA i došli u situaciju da je igramo pretkolo u kvalifikacijama za Ligu šampiona. Razmišljao sam zbog svega što se desilo, ali u sportu te nikad ne zovu kad je lijepo. Siguran sam da mogu pomognem, da se polako kroz utakmice koje ćemo povremeno igrati u Srbiji i regionu pripremimo za ono što slijedi kad naredni put izađemo u Evropu", objasnio je Delibašić.
Ponude za Adžića iz Francuske, Italije, Njemačke
Pričao je i o dva velika talenta Budućnosti - Vasiliju Adžiću i Milanu Vukotiću.
"Dva bisera su u našoj ekipi, Vasilije Adžić je 2006. godište, već je standardan prvotimac, dobijali smo za njega ponude iz Francuske, Njemačke i Italije se raspituju. Cijenim da je, poslije Stevana Jovetića, Adžić nešto najbolje što se desilo u crnogorskom fudbalu u posljednjih 15-ak godina. Drugi je ofanzivni vezni Milan Vukotić, vratili smo ga iz zagrebačkog Dinama, drago mi je što je u mom mandatu pod Goricom. Ima 20 godina, ali nećemo žuriti sa prodajom", zaključio je Delibašić.
Bonus video:
