Iako već nekoliko godinama pišem o “plavima”, imam napisanog materijala za dvije knjige, hvata me nervoza jer nikako da napišem priču o Janku Miročeviću. A bez njega se ne može, jer bi bilo nepotpuno, kuso, isto kao što je igrati bez Janka bilo skoro nemoguće.
Kopam iz sjećanja mnogobrojne utakmice, pobjede i poraze, udarce i golove. I opet ništa. A onda, iz sredstava javnog informisanja, juče dođe tužna vijest - umro je Janko Miročević, legenda FK Budućnost i jedan od najboljih igrača “zlatne generacije”. Ubrzo zovu veterani kluba sa molbom: napiši nešto o Janku, on to zaslužuje. Tuga, muk… Ovo postaje i suviše ozbiljno. Zato sam odlučio da krenem od početka, hronološki, šturo…
Počeo je Janko da uči fudbal davne 1962. godine u pionirima Budućnosti, odakle 1968. nejakog plavušana šalju na kaljenje, u redove tadašnjeg drugoligaša, FK Zabjelo. Poslije godinu ide na odsluženje vojnog roka u Zaječar, gdje ga ubrzo zapaža vojnik, čuveni desni bek FK Zagreb Mladen Vaha, pa na smotri fizičkog stanja jedinice, kapetanu Ristiću, inače zaljubljeniku u fudbal (i članu uprave FK Hajduk Veljko), raportira: “Druže kapetane, mladi vojnik iz Titograda Janko Miročević i u čizmama igra fudbal fenomenalno”.
Od tog momenta fudbalska i životna priča “guštera” Miročevića kreću uzlaznom krivuljom. Kako su iza Drugog svjetskog rata, po pe-esu fudbaleri vojnici mogli da nastupaju u lokalnim fudbalskim klubovima, do ranga Druge lige, tako je Janko zaigrao za trećeligaša FK Hajduk Veljko, zajedno sa Babićem, golmanom Proletera Zrenjanin, te Bugarčićem i Zavišićem (Partizan) i Vahom (Zagreb). Igranje u veoma kvalitetnoj Srpskoj ligi za fudbalski inteligentnog starijeg Miročevića, bila je prilika da mnogo nauči, stekne veće iskustvo nego u Drugoj ligi “Jug”, i što je najvaznije - malo očvrsne.
Izlaskom iz vojske penje se stepenicu više i dolazi u drugoligaša OFK Titograd kao “pečen” igrač 1971. godine. Pred nama je sasvim drugi Janko, igra kao preporođen i zaslužuje poziv od FK Budućnost, kada je već imao 25 godina života. Svi u klubu, kao i navijači, gledali su ga kroz prizmu “Made in Miročević”, čime se automatski zahtijeva veliko fudbalsko znanje i perfektna tehnička obučenost (jer brat Tonko je maestro i najbolji igrač Budućnosti).
Pronicljivi defanzivni vezista ide težim, zaobilaznim putem, pa lavlje srce već na startu pokazuje šta je nedostajalo našem veznom redu - pouzdanje i borbenost. O taktičnoj zrelosti ne bih trošio prostora, jasno vam je iz CV-ja da majstor igra podjednako dobro na svim pozicijama u veznom redu, kao i u odbrani čime je zaslužio epitet “all round” igrača. Imao je Janko jedan danas izuzetno cijenjen sporstki kvalitet, bio je veliki profesionalac (koji se graničio sa fanatizmom) pa su ga treneri koristili kao reper našim nadobudnim, lijenim vedetama iz veznog reda.
Orući na treninzima za dvojicu, a na utakmicama dajući svoju konstantu on je uspostavio novi standard ispod kojeg se nije smjelo ići. Upravo dođosmo do mjesta na kojem se jasno vidi zašto mi je bilo teško pisati o Janku, jer najteže je pisati o onome što se podrazumijeva, a njegov učinak je predstavljao postulat i nešto što se unaprijed očekivalo. Čini mi se da je negdje davno, u našim internim razgovorima (ili neki trener vršeći analizu utakmice) za njega rekao - nikada najbolji, nikada najgori, ali uvijek na visini zadatka, kojeg je besprekorno obavljao. Zato je te godine kada smo iz Druge lige ulazili u Prvu, bio najstandardniji i jedan od najboljih igrača. Zamislite, odigrao je svih 34 utakmice, što znači - bez kartona i bez povreda. Bez obzira što je Prva liga bila vatreno krštenje za sve nas, Janko je i u jednoj od pet najboljih liga Evrope zaigrao na visokom nivou, kao da se ništa nije promijenilo, mada su svi kad je on u pitanju, na takvu normu i računali.
Nisam siguran koliko moj sud može biti mjerodavan kada je Janko u pitanju, zato što smo kao dugogodišnji drugari, rame uz rame, vojevali mnoge teške bitke. Kako smo igrali u tandemu, bili slični fizički i stilom igre, izoštreno gledano to je kao da pišem o sebi, zbog čega je i objektivnost dovedena u pitanje. U pričama sa utakmica sam mnogo toga o Janku već rekao, no o njemu se može pisati danima, nacifrati jedan čitav “Rat i mir” (on to i zaslužuje), ali dati potpunu sliku o neustrašivom borcu je zaista nemoguće.
Iako je od brata Anta (Tonka) bio nekoliko stotina grama teži, doduše ništa više od 50 kilograma sa krevetom, bio je jedan od najboljih duel igrača u bivšoj jugoslovenskoj ligi. Htio bih da ga predstavim u što boljem svjetlu, da ga izdignem, i time mu zahvalim za mali dio onoga kada je radi uspjeha ekipe, na terenu nesebično ostavljao i manje djelove mišićne mase sa ionako tanane konstitucije. Da, da, dobro ste pročitali, jer našu “džomberajku” od terena, sa travnjakom “trči, trči pa busen”, i punu bubulja koji su znali biti i hrapavi, Janko je morao stupati i uklizavati, ostavljajući za sobom krvave tragove. Zato bi često odrao čapru, pa bi na poluvremenu (prije nego fiziotarapeut Ljubo Radunović interveniše nebacetin sprejom) na kukovima zinulo živo meso u punom sjaju, što bi izazvalo naše saosjećanje i mučninu u stomaku. Janko pomiren sa zlom sudbinom bi samo slegao ramenima, govoreći: “Nije ništa momci, neko mora i ovo da radi, a ja sam očigledno takve nafake”.
Na te žive rane korica (skrama) teško se hvatala, ali već nova utakmica, i novi klizeći start bi zgulio svježe “kraste”, pa bi jadan Janko morao sve iz početka. Primjereno tome je tokom trajanja fudbalske karijere u predjelu bedara uvijek nosio rane, naboje i ožiljke, što bi podgoričkim slengom ljepše kazali - bio je vas u fete! Kritike idu na račun našeg lošeg terena, a ne na tehničku izvedbu mog kolege, jer bi na skali do 10 dobio jaku devetku, pogotovo što je klizeće startove izvodio jednako dobro - na obje strane, i lijevom i desnom nogom.
Naročito efikasno ih je izvodio na tradicionalnim februarskim turnirima koji su uglavnom igrani po blatnjavom terenu, pa nije nikakvo čudo da je dva puta, 1978. i 1980. godine, proglašen najboljim igračem turnira.
Borbeni Janko je uvijek igrao na izuzetnom nivou, i time postao temelj igre “plavih”. Iako su ga sustizale godine (igrao je do 34) nije se predavao, naprotiv, upornošću i predanim radom stalno je pomjerao granice mogućeg. Kao prvi kolega uočavao sam kako iz dana u dan unosi u igru neke nove detalje, naizgled male i neprimijetne, ali i te kako korisne ekipi. Gledajući ga zanesenog i posvećenog poslu, često bi me podsjetio na slikara Petra Lubardu, koji je bio najbolji zato što je potcrtavao i potslikavao, izvlačeći u tonu ton, uvijek jednu novu, ljepšu nijansu. Lubarde nema, a potrebna je čitava gama plavih, sivih i bijelih tonova (klupske boje) da bi se predstavio moj drugar Janko Miročević.
Na kraju, šta reći povodom odlaska jednog od kamena temeljaca (stanaca) na kojem je nekada građena neosvojiva tvrđava pod Goricom, čovjeka koji je pripadao generaciji koja je dva puta mjesečno na naš ruinirani stadion dovodila od 15 do 23 hiljade gledalaca (rekord protiv Hajduka). Jednostavno - neka ti je vječna slava!
(Autor je nekadašnji fudbaler Budućnosti i Jankov saigrač, pisac knjige ”Rapsodija u plavo-bijelom - 100”, koja će uskoro izaći iz štampe povodom stogodišnjice osnivanja podgoričkog kluba)
Bonus video:
