Prije sedmicu, 24. marta 2025. fudbalska reprezentacija Crne Gore proslavila je punoljetstvo. Prošlo je 18 godina otkada je odigrala prvi meč u istoriji, u kišnoj noći i nezaboravnoj atmosferi, Mirko Vučinić i Igor Burzanović donijeli su i prvu pobjedu, nad Mađarskom 2:1.
Stevan Jovetić je posljednji član prvog crnogorskog tima koji još nosi crveni dres - tada je bio najmlađi, danas je najstariji član nacionalne selekcije, uskoro vjerovatno i rekorder po broju nastupa, a odavno najbolji strijelac svih vremena, sa tendencijom da na tom počasnom mjestu ostane još dugo, dugo...
Da li je očekivao da će trajati toliko na najvećoj sceni, da li je Crna Gora mogla više u ovih 18 godina, ako jeste zašto nije, koliko su mu teško pali neki porazi u važnim trenucima, koliko ga je poremetila povreda protiv Danske u odlučujućem meču kvalifikacija za Mundijal u Rusiji 2018, kako gleda na karijeru koja traje skoro dvije decenije, do kada će biti na terenu, kakvi su mu planovi nakon što završi - o tome smo razgovarali sa jednim od naših najboljih fudbalera svih vremena, koji će 2. novembra napuniti 36 godina.
- Koliko ću još igrati za reprezentaciju, iskreno, nisam razmišljao o tome. Eto, ako sam nešto naučio u karijeri, to je da ne razmišljam, već da uživam u trenutku. Najveća mi je čast i zadovoljstvo biti kapiten reprezentacije, tu sam 18 godina, vidjećemo još koliko, volio bih da uvedem mlade nade, da im pomognem koliko je to moguće. Dok god budem pravio razliku i mogao da pomognem, biću tu. Kad god budem vidio da to nije to, a mislim da sam dovoljno samokritičan, naravno da ću da ustupim mjesto mlađem - kaže Jovetić.
Osamnaest godina, devet kvalifikacionih ciklusa, još četiri Lige nacija, sve sa Stevanom. Veliko takmičenje i dalje je samo san...
- Mislim da smo mogli da odemo na dva prvenstva do sada. Bilo je dosta dobrih kvalifikacionih ciklusa, manje-više u svakom smo imali 10-12 bodova, najbolje su bile one kvalifikacije kada je bio baraž i, po meni, one sa Tumbom gdje smo do posljednje dvije utakmice imali 15-16 bodova. Te kvalifikacije su bile i moje najbolje i baš mi je teško pala povreda u odlučujućem meču protiv Danske, mjesecima nakon toga nisam mogao da dođem sebi.
Jovetić ne gubi nadu...
- Vjerujem da možemo da se plasiramo. Uz sve poštovanje, bilo je dosta gorih reprezentacija od nas i na Svjetskom i na Evropskom prvenstvu. Faktor sreće je jako bitan, grupa koja vas dopadne u tom trenutku, možda neka generacija da se pogodi. Nekako mi se čini da kod god je neko s nama bio u grupi, bio je na nekom vrhuncu. Uzmimo primjer - one kvalifikacije gdje je sa nama bila Austrija, uzela je maksimalnih 27 bodova, nakon toga na Evropskom čini mi se da nije uzela ni bod. Vjerujemo, moramo da budemo pozitivni, da idemo korak po korak, da ne pravimo kalkulacije kao što to često radimo i da ne dižemo euforiju nakon dvije utakmice. Treba da ostanemo skromni. Mnogo puta sam to rekao, kad smo pravi, kada smo ozbiljni, kad je pristup kako treba, možemo da igramo sa svima. A kada pomislimo da možemo da dobijemo lagano bilo koga - prevarimo se.
Jovetić je od ovog ljeta klupsku karijeru nastavio na Kipru - igrač je Omonije iz Nikozije, u završnoj fazi svog fudbalskog puta...
- Baš uživam sa porodicom, klima je super, mentalitet je sličan našem, liga je dobra, iskreno sam pozitivno iznenađen. Pet je baš dobrih ekipa, tri su igrale Evropu, prošle su prvu fazu. Imaju četiri dobra stadiona, igra se plej-of sa 10 derbija na kraju, dosta je dobrih utakmica tako da sam jako zadovoljan.
Nova sezona je krajem septembra bila uveliko u jeku kada je potpisao za Omoniju.
- Imao sam nekoliko opcija, ali sam gledao i za porodicu da bude sve u redu. Imao sam za Italiju i Španiju, ali ekipe koje se bore za opstanak. Nakon iskustva i ispadanja sa u Hertom, koje je bilo baš stresno za mene, nisam želio da prolazim opet kroz to, a plus je bila opcija da potpišem na godinu. Zapravo, na osam mjeseci, jer je uveliko septembar. I onda opet na kraju sezone treba da tražim klub i da čekam... U ovom dijelu karijere i u ovim godinama porodica je prioritet, a Kipar je stigao kao naručen - kaže Jo-Jo.
Stevan Jovetić je samo jedan od četvorice igrača koji su igrali u svih pet najjačih evropskih liga (Engleskoj, Italiji, Španiji, Francuskoj i Njemačkoj), a pored Florina Radučojua i Džastina Klajverta jedini koji je davao golove u ligama petice - to je njegova velika zaostavština u fudbalskoj istoriji.
Po nečemu je, međutim, jedinstven...
- Jedini sam koji je davao golove i prvenstvu i u kupu u pet najjačih liga. Velika mi je čast i zadovoljstvo, jer je bilo mnogo velikih igrača koji su igrali, a nisu to uspjeli.
Devetog aprila naredne godine biće dvije decenije od kada je Jovetić odigrao prvi meč u seniorskoj konkurenciji, kada je kao 16-godišnjak debitovao za Partizan - da li je potpisom ugovora na dvije godine sa Omonijom imao to na umu, da li je želio da simbolično proslavi 20 godina karijere?
- Nisam, iskreno, baš razmišljao o tome, ali u posljednje dvije godine osjećam se mnogo bolje fizički i mentalno, što se i vidi. U Olimpijakosu gotovo da nisam imao nijedan problem sa povredom, osim nekih manjih, u Omoniji takođe. Prošle sezone sam odigrao oko 40 utakmica, ove već 30, osjećam se fizički super i volio bih da nastavim, jer volim fudbal i dan-danas ga igram iz ljubavi. Vidjećemo do kada.
Sumirajući karijeru, u kojoj je bio jedan od najtalentovanijih, pa jedan od najtraženijih fudbalera svijeta, što se potvrdilo transferom iz Fiorentine u Mančester siti prije skoro 12 godina za tada astronomskih 30 miliona eura, Jovetić kao jedan od najvažnijih momenata, možda i najvažniji, opisuje onaj iz prethodne sezone - osvajanje evropskog trofeja sa Olimpijakosom, pobjedu u Ligi konferencije.
- Dok sam trenirao u Tivtu, a trenirao sam jako, jer je bio već 10. avgust, spremao se za novi klub, povrijedio sam mišić zadnje lože. I pozvao me Olimpijakos. Objasnio sam kako je i šta je, pitao da sačekaju ako mogu, da se oporavim. Oni su me sačekali i ispalo je najbolje moguće. Odigrao sam strašno tu sezonu, dao mnogo važnih golova, osvojio prvi evropski trofej, prvi evropski koji je osvojio neki grčki klub za 100 godina.
Jovetićevu karijeru obilježile su, nažalost, i povrede - dvije su bile teške, dva puta je kidao ligament koljena, oporavljao se i pauzirao skoro dvije godine u kontinuitetu. I kada se pomene Jovetićeva klasa, često se postavi i pitanje - šta bi sve uradio i dokle bi stigao da nije bilo tih velikih pehova.
Priznaje da su mu ta hipotetička pitanja smetala, više ne.
- Ne smetaju, iskreno u početku možda malo i jesu, ali sa druge strane, ja znam gdje sam mogao da budem i gdje mi je bio domet, to sam realno pokazivao kada sam igrao, kada sam bio zdrav. I najbitnije mi je da ja znam. I sigurno da mi je mnogo teško, ali moglo je i mnogo gore. Uz sve to što sam imao - ne samo povrede oba koljena, nego i još dosta toga, ima igrača koji nisu ni uspjeli da se vrate. Ja ne da sam uspio, no sam uvijek bio na nivou. Kad god sam bio zdrav pravio sam razliku. Teško je to - prije svega, mentalno se vratiti iz svega toga. Lako je mentalno biti jak kad si zdrav i kad stalno igraš, ništa ljepše od toga, samo je nebo granica.
Nebo mu je bilo granica kada je stigao na Etihad, u klub koji je tih godina počinjao uspon ka vrhu engleskog i evropskog fudbala. U Sitiju je, kad god je igrao, pokazivao koliko može u najjačoj ligi, ali je u Sitiju doživio i možda najveće razočaranje - kada ga trener Manuel Pelegrini nije uvrstio na listu igrača za drugi dio Lige šampiona u sezoni 2014/15, a umjesto njega stavio Vilfreda Bonija, napadača koga je doveo iz Svonsija.
Tada je Jovetić prvi put, i posljednji, javno - u engleskim medjima - komentarisao odluku trenera.
- Prvi put jer mi je teško pala ta odluka. Te sezone u grupnoj fazi Ligu šampiona odigrao sam nekoliko utakmica na visokom nivou, protiv Bajerna, CSKA... I odjednom ta odluka, baš mi je bilo teško, a nejasno svima. Trenera nisam ni gledao od tada, ali u redu, oprostio sam mu.
Četiri jezika, iznad svih španski
U bogatoj i živopisnoj karijeri promijenio je osam država.
- Imao sam sreću da živim u prelijepim zemljama, upoznajem različite kulture, jezike, mislim da me je to izgradilo kao osobu - kaže Stevan Jovetić, koji govori četiri jezika.
- Engleski, italijanski, španski i francuski. Prva tri govorim perfektno, francuski ne baš i to mi je krivo, učio sam ga manje dok sam bio u Monaku, bio je težak period za mene, a kada sam počeo ozbiljno da ga učim, savladao sam ga za dva mjeseca, počeo intervjue da dajem.
Posebnu vezu Jovetić ima sa Španijom, iako je igrao samo pet mjeseci, u Sevilji.
- Španski sam naučio i prije toga, preko latino serija, a gdje sam igrao imao sam Južnoamerikance i Špance za saigrače, pričao sam sa njima.
Jovetić planira da nakon aktivne fudbalske karijere živi u Španiji, u Madridu, sa svojom porodicom.
- Mnogo mi je prijala Španija, vjerujem da će nam prijati. Igrao sam dobro za Sevilju, čak je i La Liga skoro objavila neki video, niko nikad za tako kratko vrijeme nije ostavio takav trag. Bio sam srećan, bilo mi je lijepo, želio sam da ostanem, pa čak i da mi drastično smanje platu, ali Sevilja nije mogla Interu da plati obeštećenje, a čekao sam bukvalno do posljednjeg dana. Mislim da je La Liga nekako najprikladnija mojim karakteristikama.
Šta nakon karijere - agent, sportski direktor ili trener
Jovetić je svjestan da se bliži dan kada će morati da se oprosti od aktivnog igranja - šta dalje, kako Stevan zamišlja ili planira svoj život nakon igračke karijere?
- Kao što sam rekao, trudim se da uživam u trenutku. Naravno da pomalo razmišljam i o kraju, pričao sam dosta sa bivšim igračima koji su završili karijere i svi mi kažu da igram dok kod mogu, jer je poslije toga jako teško. Mnogo njih je napravilo grešku u stilu - prvo da završim karijeru, da se odmorim godinu-dvije, pa da onda vidim šta dalje. Mislim da je to greška, treba biti spreman, jer svi smo mi kao igrači navikli da smo zauzeti 6-7 sati dnevno, a onda dođe period sa mnogo slobodnog vremena da se čovjek zapita - šta sada? Možda to mnogima prija u početku, ljeto, odmor, ali kada dođe septembar, djeca idu u školu, žena takođe ima nešto svoje, a ti... Zaborave te ljudi! Baš sam pričao sa Nemanjom Vidićem, rekao mi je - kolko god uradiš, napraviš ime, ljudi te zaborave kada prestaneš da igraš. On kaže za sebe da je napravio grešku i nije na vrijeme razmišljao šta će kada dođe taj dan.
Jovetić već razmišlja...
- Imam tri opcije - jedna je agent, druga sportski direktor, a treća trener. Zašto treća? Zato što najviše trpi familija, najviše je stresa, ako želiš da ga radiš na pravi način moraš da dođeš dva sata ranije, prije svih, da vidiš šta ćeš danas, šta ćeš sjutra, da pratiš sve. A ne bih volio da porodica opet trpi, ona je prioritet.
Krivo mi je zbog loših terena, kakvu sliku šaljemo u 2025. godini
Još nešto tišti našeg velikog asa - ne krije da mu smetaju uslovi u kojima nacionalna selekcija igra mečeve visoke klase, ne krije nezadovoljstvo što se iz Crne Gore, male zemlje velikog fudbalskog talenta, ne šalje lijepa fudbalska slika...
- Iskreno, krivo mi je zbog terena, šaljemo sliku Evropi i svijetu u 2025. godini da stvari i dalje stoje onako kako stoje. Mislim da je to tužno, eto ta utakmica sa Turskom gdje je slika Arde Gulera izašla na Instagram stranici 4-3-3, koju prati 30 miliona ljudi, bijeli dres reprezentacije Turske bio je braon boje. To je jako tužno, mislim da bi sve bolje izgledalo, i liga bi bi bila bolja, i igrači bi dolazili više, igrali bi bolje. A na terene, da dovedete Ronaldinja, po meni najboljeg tehničara ikada, rekao bi “čućemo se”.
Bonus video:
