„Ljubav prema Atletiku ne može se objasniti” - stihovi su jedne od pjesama kojima se sa tribina „Visente Kalderona” potvrđivala bezrezervna odanost klubu i pružala podrška momcima u „crveno-bijelim” dresovima.
Ti stihovi u nedjelju su posljednji put potvrđeni i ispjevani u kultnom domu „kolćonerosa”. Preko 50 hiljada navijača, legende kluba svih generacija koje su osvajale trofeje, sadašnji igrači i stručni štab - rekli su zbogom stadionu na kojem su doživjeli najljepše trenutke u karijerama i životima, ali i neizmjerne tuge koje im nikada nisu umanjile ljubav prema crveno-bijeloj boji.
Naprotiv, ta ljubav je i sa pobjedama a pogotovo sa porazima i suzama bivala sve jača. Navijača je bilo sve više. Otud i onaj natpis nedavno upućen simpatizerima Real Madrida na utakmici Lige šampiona - „Ponosni smo što nismo kao vi”.
A suza je u nedjelju bilo u izobilju, iako je Atletiko rutinski savladao Atletik iz Bilbaa sa 3:1. Sudbina je htjela da madridski klub svoj posljednji meč na „Visente Kalderonu” odigra protiv tima čiji su ga navijači i osnovali 1903. godine. Sudbina je htjela i da dva plotuna na oproštaju ispali Fernando Tores, dijete kluba, a pred punim stadionom i uz ovacije koje su mu upućene po ko zna koji put, ni Dijego Simeone nije imao srca da kaže ne.
"Ostajem", rekao je Ćolo, zatim postavio pitanje i odmah odgovorio:
"Znate li zašto ostajem? Zato što ovaj klub ima budućnost, a ta budućnost je naša, zajednička".
Oproštajne suze zamijenile su radosnice...
"Navijači su izgradili ovaj klub. Neki drugi imaju više novca i trofeja, ali nikad neće imati takvu ljubav, kakvu Atletiko, i svi mi, dobijamo od navijača", istakao je Simeone, koji je sa Atletikom osvojio sve, osim Lige šampiona, u kojoj je dva puta stizao do finala, i oba puta poražen od Reala.
Plakao je i Tijago Mendeš, koji je odigrao posljednju utakmicu u dresu Atletika i na poklon dobio kapitensku traku, gotovo ista osjećanja preplavila su i gospođu koja je posljednji put kod korner zastavice postavila buket crveno-bijelih ruža, kojim je pred svaku utakmicu izražavala zahvalnost Milinku Pantiću, najzaslužnijem za osvajanje duple krune 1996. godine...
A Pantić je sa legendama kluba - Kaponom, Pereirom, Kaminerom, Ajalom, Pereom, Futreom, Sabrosom... u nedjelju posljednji put gazio travu „Kalderona”. Učinio je to i naš Stefan Savić, koji, kao i svi članovi Atletikove porodice, nedjelju 21. maj sigurno nikada neće zaboraviti... Fudbalerke tog kluba plesom su proslavile titulu prvaka Španije, u ritmu navijačke „poskočice” igrao je i Antoan Grizman poručujući da ga ponuda Reala ne zanima.
Na stadionu koji se zvao „Manzanares” po rijeci koja protiče tik pored njega, lopta se zakotrljala 2. oktobra 1966. godine. Poslije šest godina, kada je renoviran, dobio je ime „Visente Kalderon” (po predsjedniku kluba koji je tu funkciju obavljao 20 godina), a poslije više od 50 „kolćonerosi” su mu rekli zbogom.
Ostalo je još da se 27. maja na njemu odigra finale Kupa kralja između Barselone i Alavesa. Nakon toga, kapije „Kalderona” zatvoriće se zauvijek. Iduće godine na njegovom mjestu biće park „Atletiko Madrid”.
A Simeone i njegovi vojnici u novi pohod na jedini trofej koji im nedostaje krenuće sa supermodernog stadiona „Vanda Metropolitano”, čija druga riječ u nazivu predstavlja ime stadiona Atletika koji se nalazio na mjestu na kojem je kasnije izgrađen „Kalderon” (odnosno Manzanares).
U ovom trenutku pretplatnika je više nego što je bio kapacitet sada već bivšeg stadiona, do početka sezone vjerovatno će biti rasprodato svih 67.703 ulaznica, a ako Atletiko izgubi još koje finale Lige šampiona, vjerovatno će morati da gradi još veći stadion.
Jer, ljubav prema Atletiku ne može se objasniti...
Bonus video:
