Čudne se stvari događaju u crnogorskom klupskom fudbalu. Cinici bi rekli - ovo je liga u kojoj niko ne želi da bude šampion.
Jasno je da nije baš tako, ali i da bi se i na taj način mogao tumačiti, najblaže rečeno, neočekivan rasplet sezone i trend u proljećnjem dijelu šampionata.
Pet kola prije kraja, Budućnost ima četiri boda više od Mladosti, iako je na 11 mečeva nastavka sezone osvojila svega devet bodova, po čemu je pretposljednji tim lige.
Isti skor u tom periodu ima Petrovac, koji je trenutno u zoni baraža, a i kandidat za ispadanje.
Budućnost je prva isključivo, dakle, zbog toga što najbliži pratilac, i ostali konkurenti, nisu bili u stanju da iskoriste šanse, koje im je lider namještao u minulih 11 kola.
Mladost je, recimo, kada je izgedalo da je ušla u ritam, izgubila od Sutjeske, koja je u Podgoricu došla nakon serije od dva poraza, kojoj je prethodio niz od pet pobjeda i jednog remija.
Dečić je, s druge strane, u Golubovce došao u seriji od tri pobjede, a onda doživio ubjedljiv poraz.
Ovako izgleda tabela u posljednjih 10 kola
Iako ima prednost pred posljednjih 450 minuta, Budućnost je, ipak, u težoj poziciji od konkurenata.
Kriza nije trenutna, već traje od početka proljeća, negativna serija je do temelja uzdrmala samopouzdanje, ne postoji utakmica u koju „plavi“ ulaze kao favoriti, sa osjećajem da su lideri i ekipa od koje zavisi ishod meča, i koje se rivali plaše. A u naredna četiri kola slijede mečevi odluke, direktni dueli za titulu, sa Sutjeskom, Dečićem, Zetom i Mladosti.
Ako je Budućnost gubila od Petrovca, Lovćena, Iskre... zašto ne bi u Nikšiću ili Golubovcima, ili od gradskih rivala na svom terenu.
Budućnost, takođe, za razliku od Mladosti ili Sutjeske, ima mnogo toga da izgubi - tim koji je polusezonu dočekao sa 11 bodova prednosti, koji je igrao najbolji fudbal, i najavljivao još bolja izdanja, odjednom je postao gubitnički tim, svjestan da može da ostane bez već viđene titule.
I to u sezoni, u kojoj je i klub najavljivao stabilizaciju u funkcionisanju, te ambiciozne planove za budućnost.
Rivali su, s druge strane, rasterećeni takvih ambicija - uostalom, ni za jedan crnogorski klub, osim za Budućnost, sezona bez trofeja nije „smak svijeta“.
Pored drastičnog pada u formi, igri i rezultatima, ono što je karakteristika Budućnosti ove sezone je stabilnost na klupi. Pozicija Miodraga Vukotića nije ugrožena, o njegovom odlasku se i ne govori, što je neuobičajeno za klub, koji je za 11 godina promijenio skoro 30 trenera.
Ako je podrška treneru iskrena, i ako ljudi koji vode klub zaista misle da je Vukotić pravi čovjek ne samo da završi ovu sezonu, već da bude kraj klupe u godinama koje slijede - to je znak da Budućnost zaista želi da se stabilizuje.
Ali, ako on ima povjerenje, jer nema drugog rješenja, onda Budućnost opet pravi korak nazad.
Promjena trenera tokom sezone često je pozitivan impuls u kratkom roku, na duže staze je, međutim, i rizičan posao.
Dobar primjer za to je Mladost, koja je smijenila Nikolu Rakojevića kolo prije kraja jesenjeg dijela šampionata, kada je, kao aktuelni šampion, bila na drugom mjestu.
Tri pobjede vezao je Goran Perišić, da bi nakon tri remija i dva poraza u narednih pet mečeva, mjesto ustupio Dejanu Vukićeviću, koji je nakon poraza od Sutjeske kazao da je njegova Mladost odigrala „najgorih 60 minuta od kada se bavi trenerskim poslom“.
Bonus video:
