Na dan kada će fudbalska Crna Gora obilježiti deceniju od prve utakmice u istoriji, Zoran Filipović biće u Gruziji, na klupi selekcije Srbije, kao dio stručnog štaba.
Između priprema za taj meč sjetiće se File kako je bilo 24. marta 2007.
„Kako neću, to su momenti koji se ne zaboravljaju. Imao sam čast da budem dio fudbalske istorije u Crnoj Gori, ponosan sam na to. Bili su to dani velikog entuzijazma i profesionalizma, a mislim i početak lijepe priče“, kaže Filipović.
Priča je počela utakmicom sa Mađarskom...
„Kakav smo samo šok doživjeli kada smo rano primili gol. Pretrnuli smo svi na klupi. Ali, reakcija navijača i igrača je bila izuzetna. Sjećam se, kiša pada, voda na sve strane, a momci se bore, žele, ginu... A sa tribina stiže velika podrška. I nagrađeni smo pobjedom, svi smo zaslužili tu pobjedničku euforiju. Definitivno, noć koju nikada neću zaboraviti “, priča File.
Filipović je prije 10 godina imao, istovremeno, i najljepši i najteži trenerski posao u karijeri. Najljepši, jer je bio prvi selektor zemlje svog porijekla, a najteži, jer je stvarao tim bukvalno od nule.
„Znao sam šta me čeka, znao sam da nije lako napraviti reprezentaciju, a posebno sa tako malim izborom igrača. Mislim da sam uspio u tome, da je kroz reprezentaciju u prvim godinama prošlo mnogo fudbalera, koji su se iskazali na najvećoj sceni, te da je to bila dobra generacija. Imao sam veliku pomoć ljudi iz saveza, Dejana Savićevića i Momira Đurđevca, koji su dali sve od sebe da meni i timu stvore najbolje moguće uslove“, kaže 64-godišnji trener.
Filipović nije bio samo „šef“, već i jedini koji je imao iskustvo u radu sa nacionalnim selekcijama. Bio je lider projekta u svakom smislu...
„Zbog trenerskog iskustva mogao sam da procijenim igrače, ne samo na osnovu njihovih fudbalskih kvaliteta, već i svih ostalih, koji su, za mene, veoma, veoma važni. Uvijek sam im govorio – rezultat jeste važan, ali prvi zadatak je da svako pruži maksimum, da sa ponosom nosi dres i bori se za njega. Mislim da sam uspio u tome, da se reprezentacija Crne Gore nikada nije obrukala, da je i u porazima bila dostojanstvena“, ističe Filipović.
Poslije njega, došao je Kranjčar, pa Brnović, sada je tu Tumbaković... I svi oni su bar jednom pomenuli da je Filipović tvorac nacionalnog tima, da je on postavio bazu na koju se ostali naslanjaju...
„Čitao sam to što su govorili i veoma sam srećan što je tako. Prijaju takve riječi od kolega. Dao sam sve od sebe u svakom trenutku, radio najbolje što mogu. Mnogo mi znači i što su to prepoznali i navijači, zapravo svi u Crnoj Gori. Kad god dođem, a dođem kad god mogu, naiđem na topao doček i lijepe reakcije i meni nepoznatih ljudi. I to mi je velika satisfakcija“, emotivno je zaključio Filipović.
Žao mi je zbog Simona i Igora
Prije deset godina, Vučinić je imao 23, Jovetić je bio još tinejdžer, kasnije je dres Crne Gore obukao Baša, pozvan je i Delibašić, došao Damjanović, pojavio se Zverotić...
Bila je to ekipa sa dosta talenta i potencijala.
Za dvojicu igrača, Filipović žali što ga nisu iskazali do kraja...
„Simon Vukčević i Igor Burzanović su bili veoma, veoma talentovani momci, puni tehnike i klase. Imali su šansu, ali u kolektivnom sportu nije uvijek presudno samo znanje pojedinca... Oni su ga imali, ali neke druge karakteristike kasnije dođu do izražaja. Mnogo mi je žao što potencijal koji su imali nisu realizovali do kraja, i u reprezentaciji i u klubovima u kojima su igrali“, kaže Filipović.
Nedosuđeni penal
Jedna od utakmica koju Filipović pamti dok je bio selektor Crne Gore odigrana je u Tbilisiju, protiv Gruzije, u prvom takmičarskom ciklusu.
„Igrali smo bez golova, a zaslužili smo pobjedu. Nije sviran čist penal nad Jovetićem, a on je zbog navodnog simuliranja dobio i žuti karton, pa je preskočio narednu utakmicu, protiv Kipra, gdje smo, takođe, igrali neriješeno. Da smo dobili meč sa Gruzijom, na polovini ciklusa, moguće da bi te kvalifikacije imale srećniji kraj“, kaže Filipović, koji će sjutra sa Srbijom gostovati na stadionu „Boris Paičadze“.
Čak šest mečeva u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine, Crna Gora je završila remijem.
Ostvarila je jednu pobjedu, protiv Gruzije u Podgorici (2:1), a doživjela tri poraza (dva od Italije, i od Bugarske).
Bonus video:
