Nekada davno - a prošlo je od tada skoro pola vijeka - u Titogradu je, kažu, igrao fudbal jedan od najvećih talenata koji se pojavio na ovim prostorima.
Priča o Dimu Mitroviću mogla bi da počne ovako.
Mnogo je, međutim, takvih priča, čak i previše za malu sredinu, za mali grad.
Ali, Dimo Mitrović nije bio samo jedan od onih, brojnih, koji su „zamalo“ ostvarili velike karijere.
On je bio rijetka sorta, njemu fudbal jeste bio sve, ali je, ipak, više od fudbala volio – život.
Živio ga je onako kako je želio, a ne onako kako su drugi mislili da bi trebalo, prvo prkoseći sredini u kojoj je odrastao, a kasnije i rušeći stereotipe o mladićima iz provincije, koji su pokušavali da u velikom gradu izgrade fudbalski i životni put.
Njegov vanserijski talenat za igru, kažu, ostao je samo talenat, jer je on tako izabrao, dobrim dijelom zbog toga što su pravi fudbal i vrhunski profesionalizam u potpunoj suprotnosti sa njegovim shvatanjem života.
Ako bi se pravilo poređenje – Dimo je bio crnogorski Džordž Best.
A Best, osim što je bio najbolji na svijetu, bio je i tip koji je sve što je zaradio u karijeri potrošio na „žene, alkohol i automobile". Ostatak je "proćerdao“.
E takav je bio Dimo Mitrović, mada je, doduše, promijenio mnogo manje automobila od Besta.
Možda je ostao samo talenat, jer je njegova ljubav prema fudbalu bila toliko jaka i čista da je, kao i mnoge velike ljubavi, morala da bude i makar pomalo tužna.
A fudbal je volio – strastveno i iskreno. To se najbolje vidjelo kako su godine prolazile, i kako je njegova trenerska karijera odmicala, jer je ljubav bila sve jača i emotivnija.
Ponekad i posesivna, do te mjere da je mnogo više u zbilji nego u šali, znao da kaže da je njegova Budućnost 90-ih godina prošlog vijeka bila preteča Gvardioline Barselone.
Tu tezu je objašnjavao sa tolikom strašću i entuzijazmom, da je slušalac zaista mogao da zamisli kako Barsini skauti, koje je na stadion pod Goricom lično poslao Johan Krojf, snimaju i gledaju kako to igra neka Budućnost iz Podgorice.
Samo je Dimo mogao da priča takve i slične priče, a da ne zvuče provincijski pretenciozno i otužno, i ne budu predmet podsmijavanja.
Trenerski posao ga je ispunjavao, ali istovremeno i trošio, jer je davao cijelog sebe, kao da je želio da nadoknadi ono što je propustio u mladosti i na terenu.
Da li je uspio – na kraju, nije ni važno.
Nije važno ni što nije bio vrhunski fudbaler, a mogao je da bude.
Nije važno što ni kao trener nije osvajao trofeje, niti je vodio velike klubove. A mogao je.
Dimo Mitrović je, međutim, bio istinska titogradska i crnogorska fudbalska, i ne samo fudbalska legenda.
Fudbaleri i treneri budu i prođu, brzo se zaborave, a legende - nikada.
Bonus video:
