Talentovan košarkaš, odličan sudija, a potom vrhunski trener. Dobri poznavaoci košarke u Crnoj Gori odmah će se sjetiti o kome je riječ, iako je trenersku karijeru gradio isključivo van naše zemlje.
Jedna od "najkošarkaškijih porodica" u istoriji Crne Gore, trenutno je u prvom planu zbog najmlađeg člana, Nikole Vučevića, centra i ponajboljeg igrača NBA ligaša Orlanda. Znatno prije nego što se Nikola rodio, tačnije 5. aprila 1979. godine, slavu porodice Vučević širom Evrope pronio je njegov otac Boro, koji je sa Košarkaškim klubom Bosna pokorio Stari kontinent.
Period između njih dvojice, međutim, obilježio je - Savo! Ako su uspjesi na parketu vezani za njegovog brata i bratanića, oni na klupi isključivo su zasluga nekadašnjeg košarkaša Mornara, potom sudije koji je obećavao, i na kraju trenera koji se u tom poslu u potpunosti ostvario.
Sve je bliži povratku
Trenersku karijeru gradio je u Francuskoj, predvodio najpoznatije klubove te zemlje, sjajne rezultate ostvario u najpoznatijem belgijskom klubu Šarlroa, a srce ostavio u Crnoj Gori... I sve je bliži povratku kući.
"Iskoristio sam što trenutno ne radim da duže vremena provedem u Crnoj Gori, da u Baru sredim ponešto oko kuće. Trenerski posao do sada mi je omogućavao samo to da ljetnji odmor provedem kod kuće, sada je bila prilika da ponešto i uradim, jer po završetku karijere planiramo da se definitivno vratimo u crnu Goru", kaže za "Vijesti" Savo Vučević, nekoliko dana prije Nove godine i prije nego što se vratio u Francusku".
Savo je izuzetno skroman, potrebna je vječnost da se „otvori” i priča o zaista dubokom košarkaškom tragu koji je ostavio iza sebe.
"Hvala vam na pozivu za razgovor, ovo je prvi put za 28 godina otkako sam otišao iz Crne Gore da me neko pozove. Mada, meni to i ne smeta, ja sam od ljudi koji ne voli publicitet. Posao sam radio iz ljubavi, a tako sam i počeo da se bavim košarkom, nikada nisam bio „komercijalni” trener".
Francuska - druga domovina
S izuzetkom četiri fenomenalne godine u Belgiji, Savo je karijeru i život gradio u Francuskoj. Ona je, kako kaže, njegova druga domovina.
"Trideset godina živio sam u Crnoj Gori, ona je moj temelj i njoj se uvijek vraćam. A Francuska je moja druga domovina, izuzetno je volim i skoro cijelu karijeru sam proveo u njoj, izuzev nekoliko godina u Belgiji. To je bio moj izbor, iako je bilo ponuda iz mnogo poznatijih košarkaških zemalja nego što je Belgija. Uvijek sam tražio kompromis između mog profesionalnog angažmana i porodičnog aspekta. I jedan i drugi su mi bili važni, ali porodični mnogo važniji. Nisam želio da djeca mijenjaju škole, govorna područja, kulture... Francuska me lijepo primila, za sve ove godine tamo nisam imao ama baš nikakav problem, za 28 godina imam samo lijepe uspomene", ističe Vučević.
A nije bilo lako dokazivati se u stranoj državi...
"U početku nije bilo lako, do skora nijesu priznavali strane diplome, sada je to već liberalnije. Nekada ni Božo Maljković nije mogao da dobije licencu, velike probleme kasnije je imao i Duško Ivanović, čak sam i ja u Bondiju, gdje sam počeo trenersku karijeru imao trenera koji je samo potpisivao zapisnik jer je imao licencu. Ali, završio sam studije, dobio diplomu koja je bila na nivou četvorogodišnjeg fakulteta, sa njom sam mogao da predajem košarku u srednjoj školi. Ponosan sam na to, jer je bilo jako teško, mnogo teže nego onaj dio koji sam imao na terenu. Kada sam 2000. godine dobio licencu, bio sam jedan od prvih stranaca kojima je to pošlo za rukom. S druge strane Francuska je sređena zemlja u kojoj mi plata nikada nije kasnila jedan dan, u kojoj su uslovi za rad fenomenalni i zbog svega toga ostao sam tamo do danas. Francuska mi je dala mnogo, mislim da sam se i ja njoj odužio radom i ponašanjem".
Majstor za nemoguće misije
Trenirao je slavne francuske klubove, poput Šolea, Antiba ili u belgiji Šarlroa, imao i sjajne trenerske i životne priče u Bondiju i San Kventinu, donedavno bio na klupi Monaka...
"Uvijek sam dobijao klubove kada su bili u nekim problemima i kada je trebalo uraditi nešto da taj klub krene uzlaznom putanjom. Kada sam došao u Francusku nisam imao izbora, a i supruga Ljilja je bila vrhunski sportista pa je bilo normalno da moja karijera prati njenu. Uzeo sam za njihove prilike mali klub Bondi iz Pariza, ali klub sa fenomenalnom organizacijom i uslovima za rad. Ostao sam 10 godina, napravili smo fenomenalne rezultate i to mi je bila preporuka za ostale. Poslije toga bio sam trener u Šoleu, koji je poslije igranja Evrolige zapao u velike probleme, ostao bez sponzora i najboljih igrača. Postojala je opasnost i da ispadne iz Prve A lige, a na kraju smo ostvarili sjajne rezultate. Bila je to 2001. godina, moja prva u A ligi. Dobili smo 16 utakmica zaredom, sa 11. mjesta popeli se na 3. i u polufinalu izgubili od Tanjevićevog Asvela koji je poslije bio prvak. Izabrali su me za trenera godine, a mislim da naš rekord po broju uzastopnih pobjeda još nije oboren".
Bila je to preporuka za slavni Šarlroa, sa kojim je Savo svojevremeno gostovao u „Morači” i igrao protiv Budućnosti.
"Kada sam preuzeo Šarlroa, ekipa u prethodne četiri godine nije bila prvak, a imala je tradiciju i najbolje uslove u Belgiji. Sklopio sam ugovor da u naredne dvije godine moram da budem jednom prvak, a mi smo to postali već prve godine i to sa 37 pobjeda u 38 mečeva. Osvojili smo Kup, prvenstvo i Superkup, a mislim da je i taj rekord još „u životu”, i tu sam dobio priznanje za trenera godine".
A poslije četiri sjajne godine, stalnih nastupa u Evropi i sjajnih rezultata, Savo se odlučio za još jednu nemoguću misiju...
"Otišao sam u veliki Antib, bastion francuske košarke, koji je bio ispao u treću ligu. Prihvatio sam ponudu, jer je to bio veliki klub, sa velikom tradicijom. Bilo je pitanje egzistencije kluba, to mi je lično rekao gradonačelnik. Odmah smo se vratili u viši rang, stabilizovali smo klub, a posebno mi je drago što je on sada opet u najvećem rangu i što je njegov trener moj nekadašnji pomoćnik Žulijen Espinoza. Nedavno se u intervjuu za francuske novinare zahvaljivao meni, što mi je posebno drago. Jer, ja sam veliki navijač svih klubova u kojima sam radio, svi su oni i danas dio mene.
Važno je šta čovjek ostavi iza sebe
Poruka za one koji dolaze je jasna...
"Nikada se nisam plašio da ću ostati bez posla i uvijek sam se vodio time da je od samog rezultata sa nekim klubom mnogo važnije šta čovjek ostavi iza sebe. A ja sa ponosom mogu da pogledam unazad.
I za kraj, pitanje - šta je teže, odnosno šta je ljepše od tri košarkaška poziva kojima se Savo bavio?
"Najljepše je biti igrač, najteže je biti trener, a najnezahvalnije je biti sudija".
Kao stric ponosan sam kakav je Nikola i na terenu i van njega
Na izuzetno uspješnu porodicu Vučević, novo svjetlo bacio je Nikola, trenutno as Orlanda i košarkaški reprezentativac Crne Gore, momak i košarkaš za desetku! On je natjerao ljubitelje košarke da malo „zagrebu po površini” i pronađu „blago” koje posjeduju stariji članovi familije.
"Vrlo teško je pričati o svojima, ali kao stric mogu da budem samo ponosan kakav je Nikola i na terenu i van njega. Ponosan sam u kakvu ličnost izrasta, a ostalo ne treba ni komentarisati, neka svako o tome sudi po svojim mjerilima".
Supruga Ljiljana, ex Mugoša, jedna je od najboljih rukometašica u istoriji Budućnosti i bivše Jugoslavije, olimpijska šampionka. Sportski geni uslovili su da se svo troje djece bave sportom...
"Starija kćerka je trenirala košarku, ali je morala da bira i izabrala je mnogo težak fakultet, sada je na 5. godini. Mlađa kćerka igra tenis i na koledžu je u Americi, a sin trenira košarku. Bio je ljetos na kampu u Kolašinu, kažu da je talentovan, ali vidjećemo... Bilo je teško sve uskladiti, Ljilji je bilo najteže, ali uspjeli smo sve što smo zamislili".
Ne mogu preko svojih principa
Posljednji posao Savo Vučević je obavljao u Monaku, ali je zbog insistiranja vlasnika kluba da se miješa u selektiranje tima završio epizodu u Kneževini.
"Monako sam preuzeo kada je isto bio u trećoj ligi, odmah smo ušli u B ligu i bili na putu za elitni rang. Jako sam otvoren kao trener, nikada nisam imao problem sa igračima, ni sa upravom, ali preko nekih principa ne može da se ide, svako mora da zna svoj dio posla. Nažalost, u Monaku odlučuje samo jedna osoba, jer je stopostotni finansijer kluba, što nije slučaj u drugim francuskim klubovima. Uvijek sam preuzimao odgovornost za rezultate, tako je bilo i u Monaku, ali čovjek je mimo svakog rezona želio da se miješa u moj posao. Ja prihvatam konstruktivne savjete i mišljenja, ani ne i nešto što nema nikakvu sportsku podlogu. Nisam želio da budem marioneta, ostao sam dosljedan sebi, a on dosljedan sebi i tako smo se razišli".
Monako je nastavio da ide uzlaznom putanjom pod vođstvom Zvezdana Mitrovića, takođe našeg trenera.
"Zvezdan je došao poslije mene i nisam ga poznavao. Slučajno smo se sreli u gradu, u jednom lokalu, i vidio sam da mu je bilo jako neprijatno, jer sa spotrskog aspekta nije bila nikakvog razloga da se mijenja trener. Međutim, neko mora da vas zamijeni, rekao sam Zvezdu da nema nikakvog razloga da mu bude neprijatno, nego naprotiv, da je dobro što je došao neko iz Crne Gore i stavio sam mu se na usluzi ako mogu da mu pomognem nekim savjetom. On tamo radi odličan posao, želim mu sve najbolje, kao i klubu, jer sam tamo ugradio dio sebe kad je možda bilo najteže".
Velika zahvalnost Peru Blaževiću
Savo je želio posebno da apostrofira jednog čovjeka...
"Pero Blažević je presudno uticao na mene da postanem trener. To je bilo još dok me je trenirao u Mornaru. Nesebično mi je davao i literaturu i bogato iskustvo sticano na seminarima, hrabrio me u odluci da jednog dana i ja krenem tim stopama. A ja volim trenerski posao. Trener se rađa. To je kao zanat, ili nosiš to u sebi ili ne."
Drago mi je zbog Mornara, ali za razvoj košarke u Crnoj Gori treba više dobrih klubova
- Koliko ste upoznati sa crnogorskom košarkom?
"Pogledao sam veliki broj mečeva koje je igrao Mornar, to je moj klub. To je bila naša odskočna daska za sve, zahvaljujući Mornaru i nalazimo se tu gdje smo sad. To je klub mog srca i izuzetno mi je drago što je Mornar danas izuzetno dobro organizovan klub, zahvaljujući prije svega Đoku Pavićeviću koji se stvarno posvetio svemu tome. Puno mi je srce zbog toga. Imaju izuzetno mladu ekipu, nekoliko igrača mi se jako svidjelo. Međutim, na nivou lige nije baš to tako. Koliko sam za ovo kratko vrijeme uspio da vidim, veliki su problemi svake prirode. I materijalni, a oni piramidalno nadolje prouzrokuju i sve ostale. Ne vidim neki veliki kvalitet, jednostavno sudbina nam je da vrlo teško pravimo jaku ligu iz koje bi mogao da proizađe kvalitet. Drago mi je što Budućnost iz godine u godinu raste kao klub, ali ponavljam - malo je imati samo Budućnost i Mornar za neki veći i plodotvorniji rad za budućnost."
- Da li je u zemlji koja je prepoznata po košarkaškim talentima potrebno dovoditi 10 stranaca, najblaže rečeno, vrlo sumnjivih kvaliteta?
"Slažem se da nije potrebno. Kad već nemamo kvalitet klubova osim Budućnosti, Mornara i Sutjeske, uvijek bih forsirao mlade igrače. Mislim da u Crnoj Gori ima puno potencijala, puno mladih igrača koji bi se sigurno daleko bolje razvijali da rade u boljim uslovima. Evo pogledajte koliko je naših igrača napravilo karijeru u Španiji, jer su imali bolje uslove. Po meni, bolje je novac uložiti u infrastrukturu, u stručni rad, u edukaciju trenera, da imamo dobre trenere, a ne mora rezultat da bude u prvom planu. Šta je svrha da se dovede neki Amerikanac kad se ne traži neki vrhunski rezultat. Ne želim da dajem lekcije, niti mogu to da radim jer nisam tu i bilo bi pretenciozno od mene raditi tako nešto, ali kad bih se ja našao u takvoj situaciji, uvijek bih više volio da imam 10 mladih momaka sa kojima bih radio i čekao da vidim šta će taj rad da donese. To mora da da rezultat. Mnogo je važnije napraviti temelj, nego kratkoročni rezultat."
Možemo da napravimo dobru reprezentaciju
"Mislim da imamo potencijal da napravimo dobru reprezentaciju. Imamo mi kvalitet, ali to treba dobro posložiti. Možda smo deficitarni na nekim pozicijama, ali smatram da može da se napravi dobra reprezentacija koja mora da učestvuje na velikim takmičenjima, naročiti na evropskim prvenstvima. A ukoliko se ukaže prilika i da napravimo neki bolji rezultat, kao što je to ne tako davno uradila Makedonija."
Kćerka je bila u Parizu kad su se desili napadi
Savo nije bio u Parizu kada su se desili teroristički napadi.
"Nisam ja, ali mi je bila kćerka. Na internetu sam slučajno poslije 10-ak minuta vidio da se to desilo i odmah sam je pozvao. Ona je bila na košarkaškoj utakmici Pari Levaloa, prvi i jedini put ove godine. Rekla mi je da je završena utakmica i da ih ne puštaju da izađu iz dvorane. Nije mi bilo svejedno, znao sam da joj treba sat do kuće. Uzela je taksi, nije bilo problema, ali nije bilo ni svejedno. U svakom slučaju nije baš sjajna situacija, naročito u Parizu."
Nikola Antić ima lijepu trenersku perspektivu u Francuskoj
"Od naših trenera u Francuskoj mogu da govorim o Nikoli Antiću, žene su nam sestre, a on je igrao kod mene, poslije mi bio i pomoćni trener. Nikola je dugo igrao, on je sa trenerskim poslom počeo da se bavi dosta kasno, ali je izuzetno vrijedan, radan i napravio je izvanredan posao. Isto je dugo godina radio u manjim klubovima i svojim radom pokazao da stasava u odličnog trenera. Mislim da ima lijepu perspektivu u francuskoj košarci", zaključio je Vučević.
Bonus video:
