Vremenski jaz između generacije koja je osvojila prve trofeje za Budućnost i ove koja je uzela posljednji, premostio je Gavrilo Pajović. Nekada kapiten tima koji je blistao u “skraćenoj” Jugoslaviji, sada je sportski direktor ekipe koja je osvojila ABA ligu, takmičenje klubova sa prostora nekadašnje velike Jugoslavije.
Pajović je zbog toga i najpozvaniji da govori o danima stare slave, ali i o novim vremenima i uspjehu koji je napravljen u prošloj sezoni.
A očigledno da je na čitavu generaciju koju je predvodio Pajović ista utakmica u “Morači” ostala kao najupečatljiviji trag u sjećanju.
"Meč sa Peristerijem je zaista nezaboravan, dva sata pred utakmicu dvorana je bila puna", ističe Pajović i priziva sjećanje na prošlost...
"Uz one osamdesete godine kada je ušla u prvu ligu, mislim da je Budućnost kao klub počela da raste kada smo osvojili prvi Kup u Nikšiću. Sigurno su te godine od 1996. do 2000. obilježile čitav crnogorski sport. Nama je kao igračima imponovalo da dolazimo pred salu dva sata prije početka utakmice i vidimo da je sve krcato".
I Pajović apostrofira činjenicu da je klub rastao oslanjajući se gotovo isključivo na domaće igrače.
"Svako je bio iz drugog dijela grada i svi su imali navijače tamo gdje su živjeli. Ja sam živio preko Morače, Dragan Vukčević kod velike pijace, Nikola Bulatović i Igor Đaletić u Bloku 5, Saša Ivanović blizu centra grada... Čedo Mudreša je bio sa Cetinja, Vlado Šćepanović iz Kolašina, Dragan Tomović iz Mojkovca, tako da smo bukvalno bili kao jedna porodica. Bio je veliki problem naći kartu, ali tada je klub počeo da dijeli neke besplatne ulaznice i tako smo navikli našu publiku, drugove i prijatelje da dobijaju besplatno karte. Sjećam se da smo uzimali štoseve karata i one bi nestale za tren. Živjelo se za te utakmice, da je kapacitet “Morače” bio preko osam hiljada, opet bi bila puna. Najveća euforija bila je 1996, 1997. i 1998. godine. Poslije toga desile su se neke stvari, mislim da su i neke stvari van sporta uticale na manji broj gledalaca, neke podjele koje i danas traju, što meni jako smeta kad je Crna Gora u pitanju. Raduje me da se prošle godine vratila atmosfera kakva je nekada bila u “Morači”, da se vratilo jedinstvo u publici, da ponovo svih 6.000 ljudi navija".
Kako njegova sjećanja polako dobijaju bitku sa zaboravom, Pajović se vraća na još neke uspomene.
"Prepoznatljiva je bila i ona kondenzacija, sjećam se meča protiv Zvezde pred 6.000 gledalaca, klizali smo se i oni i mi. Sjećam se i da jedno vrijeme na Sportskom centru bukvalno nije bilo zdravog stakla, bilo je kao da treniramo napolju. Smrzavali smo se".
A onda povratak u sadašnjost...
"Kao čovjeka koji je u klubu od 1985. godine, sa prekidima od možda dvije godine, osvajanje ABA lige izuzetno me raduje. Ne samo osvajanje titule, nego i atmosfera koja je bila u plej-ofu protiv Cedevite i protiv Crvene zvezde. Iskreno, mislio sam da se ona vremena kada smo mi igrali ne mogu vratiti, ali me raduje da se to stoprocentno jedinstvo prenijelo sa terena na tribine ili sa tribina na teren, potpuno je svejedno. Mislim da je i grad bio uz nas. Naša publika prepoznaje pošten odnos igrača na terenu i pošten odnos kluba prema svemu tome. Mislim da se to prepoznalo prošle sezone. Imali smo mi dobrih sezona i prije toga, ali vrhunac su bili mečevi sa Cedevitom i Zvezdom, kada se sve izjednačilo sa nekim prošlim vremenima".
Kada bi morao da izdvoji jednu utakmicu finalne serije, Pajović nema dilemu:
"Svakako je to treći meč, koji smo igrali u Podgorici. Mislim da smo tu završili veliki dio posla. U posljednjih pet sekundi njihov igrač je promašio trojku, pa je Lesor promašio zicer, a kada smo dobili takav meč, osjetilo se da je titula blizu. Sigurno da je i ona prva utakmica koju smo pobijedili u Beogradu bila izuzetno značajna, a bilo nam je izuzetno važno da posao završimo u našoj dvorani, jer se četvrta utakmica igrala poslije nepotrebnih dizanja tenzije i pravljenja atmosfere koja nije imala veze sa sportom. Mislim da je finale prelomila upravo treća utakmica".
Kada je u tom trećem meču Zvezda u posljednjim sekundama došla u priliku da vrati “brejk”, čitava dvorana kao da je bila zamrla. A onda se prolomilo oduševljenje...
"Bez takvog odnosa navijača - naših najvjernijih navijača “varvara”, ali i čitave sale - i pored svih dobrih stvari koje smo uradili tokom sezone, mislim da ne bismo osvojili ABA ligu. Frenetično su nas bodrili, “dizali” igrače i to bez ijednog incidenta".
Kao dugogodišnji kapiten, Pajović je bio spreman i da u određenim trenucima kada njegovom timu ne ide, napravi nešto što baš i nije imalo veze sa košarkom kako bi prenuo svoju ekipu, ili uznemirio protivničku.
"Kada gledam snimke tih utakmica, neki put možda sam i prevazilazio okvire sportskog ponašanja. Ne mogu reći da se stidim nekih poteza, jer je sve bilo urađeno sa samo jednim ciljem, a to je pobjeda. Pobjeda nam je značila život, nešto iznad svega, jer se o njoj pričalo do sljedeće utakmice. Drago mi je da sam imao kvalitet da u pojedinim trenucima podignem ekipu, a sreća je što sam imao takve saigrače i to praktično sve domaće igrače. To se sada vraća, pa okosnicu Budućnosti praktično čine crnogorski igrači. I to u vrijeme kada i veći gradovi, poput Beograda, Zagreba i Ljubljane, imaju problem da stvore igrače", ističe Pajović.
Danas, bar se tako čini, Budućnost nema nekoga ko je spreman da u kriznim situacijama na terenu “uzburka strasti”.
"Današnje generacije definitivno su drugačije, razmišljaju drugačije. Da je nas neko svojevremeno pitao da izaberemo između dvije plate i pobjede Budućnosti nad nekim velikim rivalom, niko pare ne bi pogledao. Sad su drugačija vremena, drugačije se razmišlja, Budućnost sada putuje čarter letovima, a mi smo išli kušet kolima, to je bila posebna draž. Dobro je da je klub napredovao u tom pravcu, ali drugačije smo mi razmišljali. Poslije poraza tugovali smo do naredne utakmice, sad se i tuguje i raduje po minut ili dva nakon meča, i ide se dalje. Ali, nije to samo u sportu".
Bojim se da postajemo netalentovani za sport
Pajović ukazuje na problem koji tišti čitav crnogorski sport:
"Žao mi je što sada, bez obzira na to što su napravili “balone” za bavljenje sportom, kada šetam Podgoricom vidim da na terenima koji su “zaštitni znak” ovog grada nema djece. Nema ih na Stadionu malih sportova, nema ih kod Sutjeske, nema kod Gimnazije, kod Trgovinske, kod škole “Maksim Gorki”. Tek kad se to vrati, biće opet sporta. Nekada je bio veliki entuzijazam kod profesora fizičkog vaspitanja, u našoj Osnovnoj školi “Sutjeska” mi smo imali nekoliko profesora, a meni je jedan od njih, Draško Đurović, usadio želju i volju za košarkom. Mislim da je danas problem i u osnovnim školama, djecu treba usmjeriti da zavole sport. Gledajući novije generacije čini mi se da postajemo netalentovana nacija za sport. I to nacija koja je iznjedrila toliko velikih asova, i fudbalskih i košarkaških, i u svakom drugom sportu. Ja sam trenirao fudbal iza gola, bukvalno nije bilo travnatih terena, a sada ima toliko dobrih košarkaških i rukometnih dvorana, fudbalskih terena, a sve manje i manje sportista. I profesori fizičkog vaspitanja mogu dosta da naprave u tom pravcu", zaključuje Pajović.
Povezane priče
- Tražila se karta više
- Legende otvorile vrata „Morače”
- Kapiten za sva vremena
- Kako je Novoselu vraćen dug
- Japanac osvojio „Moraču”
- Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
- Ima neka tajna veza...
- Ostvaren san svih generacija
- Podgorica je živjela za finale sa Đerom
- Atomski udar iz Titograda
- Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
- Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
- Više od igre
- Fanatizam bez granica
Bonus video:
