Prvu utakmicu u prvoligaškom društvu košarkaši Budućnosti odigrali su protiv Cibone. Bilo je to u Zagrebu prije 38 godina - 25. oktobra 1980. Zagrepčani su slavili 90:67.
Prvu utakmicu u ABA ligi, 21 godinu kasnije, Budućnost je, takođe, odigrala protiv Cibone, ovog puta u Podgorici, a Zagrepčani su se radovali i u tom meču - 81:78.
Očigledno da su dva kluba bila sudbonosno povezana, pa i ne čudi što je među njima stvoreno veliko uzajamno poštovanje i prijateljski odnos koji je prevazilazio uobičajene relacije dva sportska kolektiva u istom takmičenju. Više puta radovali su se “vukovi s Tuškanca”, ali i Budućnost je znala da baci na koljena nekadašnjeg prvaka Evrope. Nekada je značaj meča za jedan ili drugi tim učinio da rasterećeni rival ne odigra baš punom snagom, neki od tih susreta i danas se prepričavaju među starijim ljubiteljima košarke.
Na jedan od njih podsjeća Slavenko Rakočević, član prve generacije Budućnosti koja je zaigrala u elitnom rangu.
"Legendarni Mirko Novosel imao je gospodski i prijateljski odnos prema Budućnosti. U Zagrebu su nam stalno plaćali boravak u “Esplanadi”, kupovali nam dresove, sjećam se kad su se pojavile “kronos” patike odmah smo ih dobili na poklon... Ali, stvarno je bio to pravi prijateljski odnos. I poslije svega toga, poklopilo se da Ciboni treba pobjeda protiv nas u “Morači”. Čini mi se da su im bodovi bili potrebni da budu prvaci Jugoslavije, a da su kasnije postali prvaci Evrope. Mislim da oni tada nisu ni pretpostavljali da mogu doći u situaciju da izgube u Podgorici, tadašnjem Titogradu. Ali kako je bila sjajna atmosfera, puna dvorana, oni nam nisu mogli ništa, iako su za njih igrali Ćosić, Aco Petrović, Knego, Čutura, Nakić, Gospodnetić... Naš trener Čedo Đurašković osjetio je da nam ne mogu ništa, a klub je imao obavezu da pusti Cibonu. Vidjevši da je “đavo odnio šalu”, Čedo je izveo sve nas starije i ostavio samo Duška Ivanovića u petorci, jer ne bi mogao publici objasniti zašto je i njega izveo, bila bi drama".
"U igru su ušli mladi igrači - Žarko Paspalj, Nenad Vujadinović, on je sada dekan na fakultetu “UDG”, veliki intelektualac, režiser, pjesnik, sa više objavljenih knjiga za djecu, Igor Đuranović, koji je bio reprezentativac u mlađim kategorijama, Ivo Petović... Momci odigraju fantastično - Nenad se borio kao vuk, Paspalja nisu mogli da čuvaju. Cibona im nije mogla ništa, nijesu znali šta da rade. Čedo poziva tajm-aut, valjda je Dušku dao signal i on prvo baci jednu loptu u aut, a poslije toga pravi grubi faul u napadu nad Acom Petrovićem. Ali, sudija ne svira, jer on brani interes nekoga drugog, ne sjećam se ko je tada bio konkurent Ciboni. Duško i drugi put pravi faul u napadu, sudija opet ne svira, Duško onda i treći put udari Aca i to sada najgrublje. Sudija nije imao kud, svira faul u napadu, a Aco se pomami, nije ukapirao da se to radi da bi im se pomoglo. Pobijedi Cibona tijesno, ali i svi u publici su znali za taj korektan odnos Mirka Novosela prema nama i niko nije reagovao. Sve je prošlo bezbolno. Novosel je bio gospodin, znao je da osjeti “klimu”, vidio je da Podgorica postaje košarkaški grad. Možda smo mu tada i neočekivano nešto vratili", ističe Rakočević za “Vijesti”.
Budućnost je prvih godina u eliti sa klupe predvodio Čedo Đurašković...
"Čedo je bio jako korektan čovjek, sa autoritetom, znao je da procijeni karaktere ljudi i da svakog postavi na mjesto koje mu pripada. Znao je da koordinira, da odnose u ekipi drži pod kontrolom. Za to vrijeme koliko sam radio sa njim, imam samo lijepe uspomene na naš odnos. Ja sam u Budućnosti od 1977. godine, tada je trener bio Nikola Sekulić, a u Prvu ligu uveo nas je Rusmir Halilović. On je sklonio sve starije igrače, ali na turneji po Poljskoj uprava mu se zahvalila na saradnji i dovela Čeda Đuraškovića. Rusmira su kasnije vratili, a sa nama su još radili Vlado Đurović, Moka Slavnić, Rade Komadinić, Mikica Petrović, koji je bio izabran za trenera godine u sezoni kad je vodio Budućnost".
Rakočević se sa nostalgijom sjeća potpuno drugačijeg vremena nego što je sadašnje...
"Razlika u odnosu na sadašnje vrijeme je što nas niko nije morao da motiviše. Sad kažu: “Trener ga nije dovoljno motivisao”. Kod nas za tim nije bilo potrebe. Voljeli smo šalu, ali kad dođemo na utakmicu šale više nije bilo. Duško Ivanović je bio najozbiljniji od svih, a njemu nikada nije falilo motivacije. On je bio zvijezda, najbolji igrač, Duško je najviše zadužio Budućnost, on joj je dao najviše. Žaro Knežević je ostao dvije godine i odigrao odlično. Mi ostali morali smo da bijemo bitku. Jednako teško bilo nam je protiv svih ekipa, počev od Borca iz Čačka, pa do onih najboljih. Prelistavajući arhivu našao sam da smo u to vrijeme Crvenu zvezdu dobili 20 razlike. I to vrlo kvalitetnu Zvezdu, predvođenu Koprivicom".
Slavenko žali što se Paspalj nije duže zadržao u klubu...
"On je najveći igrač koji je ponikao u Budućnosti, samo što je on malo igrao kod nas. Kada je odlučio da pređe u Partizan, Mikicu Petrovića, Raja Đuraškovića i mene su odredili da idemo da ga vratimo iz Beograda. Komadinić ga je preporučio ljudima iz Partizana, oni ga doveli i smjestili u hotel Putnik. Zadužili su dvojicu sa toki-vokijima da ga čuvaju, niko mu nije mogao prići.
Rakočević pamti da je “Morača” gotovo stalno bila puna, a da je na važnijim utakmicama bar po hiljadu ljudi ostajalo ispred sale. Prisjetio se, međutim, i zanimljive anegdote sa gostovanja...
"Bila je interesantna situacija kada smo dobili Bosnu u Sarajevu. Uprava je pred kraj utakmice napustila dvoranu, vjerujući da smo izgubili, da ne možemo stići Bosnu. Ali desilo se upravo to - Dragan Ivanović je bukvalno oteo loptu iz ruke Benačeku i izborio produžetak. Igrali smo i drugi produžetak, pa treći i dobili! Mi se vraćamo iz dvorane, a ljudi iz uprave se - razočarani - već pakuju u autobus. A mi dobili utakmicu!"
Ćosa je neponovljiv
Na isti datum (25. maj), tačno 15 godina nakon što je kao kapiten predvodio reprezentaciju Jugoslavije na otvaranju Sportskog centra “Morača” i bio nagrađen ovacijama titogradske publike, prestalo je da kuca srce Krešimira Ćosića...
Jedna od najvećih košarkaških legendi Evrope, jedan od najvećih sportista koje je imala bivša Jugoslavija, umro je u 47. godini. Krešo ili Ćosa, kako su ga zvali, ostao je duboko urezan u sjećanje svakog ko ga je vidio bar jednom u životu.
"Ćosa je bio nešto posebno, neponovljivo. Mislim da nema čovjeka kome nije bio simpatičan. Svojevremeno je kod hotela “Crna Gora” često prosio neki Čađo iz Odžaka. Ćosa ga je primijetio i za svaku Novu godinu slao mu je paket! A, eto, nije mu se vratilo u životu, čini mi se da je imao 46 godina kad je u Americi umro od kancera", zaključio je Slavenko Rakočević.
Povezane priče
- Tražila se karta više
- Legende otvorile vrata „Morače”
- Kapiten za sva vremena
- Japanac osvojio „Moraču”
- Vratila su se neka dobra vremena
- Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
- Ima neka tajna veza...
- Ostvaren san svih generacija
- Podgorica je živjela za finale sa Đerom
- Atomski udar iz Titograda
- Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
- Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
- Više od igre
- Fanatizam bez granica
Bonus video:
