Nakon dvije sezone u elitnom takmičenju (prve pod okriljem FIBA, druge Uleb), u kojima su stizali do osmine finala, košarkaši Budućnosti su treću sezonu (2001/2002) u Evroligi završili u grupnoj fazi.
Bila je to i prva evroligaška sezona u kojoj su na klupi „prodefilovala“ trojica trenera.
Sezonu je počeo Zoran Sretenović (naslijedio je Bogdana Tanjevića, koji je nakon duple krune sa „plavima“ otišao u francuski Asvel), nakon sedam evroligaških kola je smijenjen, pa je na klupu stigao Miodrag Mijo Kadija, koji se zadržao do 12. kola, dok je u posljednje dvije runde u Evroligi, kao i do kraja sezone, u kojoj nije osvojen nijedan trofej (Partizan je bio bolji u finalu plej-ofa i Kupa od podgoričkog tima), ekipu vodio Darko Ruso...
Budućnost je u sezonu ušla bez najboljeg igrača, Dejana Tomaševića(prešao u špansku Tau Keramiku), otišao je i Milenko Topić (Montepaski Sijena), kao i Saša Obradović (zbog incidenta sa Topićem je bio suspendovan u finišu prethodne sezone, nakon čega je došlo do sporazumnog rastanka, a karijeru je nastavio u Kelnu).
Nakon odlaska reprezentativnog tandema centara (Tomašević i Topić), te sezone se „lutalo“ sa pojačanjima na tim pozicijama, neki su se kratko zadržali, neki su došli u toku sezone, a neki igrači u rosteru su imali i problema sa povredama, pa je u Evroligi zaigralo ukupno čak 17 igrača.
Pored starosjedjelaca, Dejana Radonjića, Igora Rakočevića, Dragana Vukčevića, Vladimira Kuzmanovića, Blagote Sekulića, Dejana Milojevića, Balše Radunovića i Bojana Bakića, u Evroligi su te sezone u dresu Budućnosti, neko više, neko manje, igrali Nikola Jestratijević, Davor Pejčinović, Aleksandar Okunski, Dragan Ćeranić, Petar Arsić, Aleksandar Smiljanić, Žarko Čabarkapa i Goran Ćakić, a na najvećoj sceni je debitovao i tada golobradi Aleksandar Pavlović.
Budućnost je, sa tri pobjede u 14 utakmica, nastup u grupi Evrolige završila na pretposljednjem mjestu, ispred Zadra, a iza Panatinaikosa, Real Madrida, Skiper Bolonje, CSKA Moskve, Krke i Pao Orteza. „Plavi“ su u petom kolu, u gostima, savladali Ortez (90:87), u šestom su kod kuće bili bolji od Krke (77:72), i u 14. u „Morači“ od Zadra (110:97). Izuzev Orteza kod kuće (77:79) i CSKA u Moskvi (83:88), sve ostalo su bili ubjedljivi porazi...
Rakočević je bio prvi strijelac ekipe, sa 248 poena, odnosno 17,7 poena, uz 2,1 asistenciju i 1,6 skokova prosječno po meču. Jestratijević je imao 12,5 poena i 6,3 skoka po meču, dok je treći po učinku bio Kuzmanović (uz Rakočevića i Vukčevića jedini koji je odigrao svih 14 evroligaških mečeva), sa 8,6 poena, 2,1 skokom i 2,1 asistencijom prosječno po utakmici.
10 slobodnih bacanja iz 11 pokušaja (rekord Podgoričana u Evroligi) ubacio je Rakočević na gostovanju CSKA u Moskvi, 10. januara 2002. godine. Nakon ubjedljivog poraza od ruskog tima kod kuće (103:72) pod vođstvom Sretenovića, Budućnost je u Moskvi, sa Kadijom na klupi, pružila žestok otpor, imala dva šuta za pobjedu, ali je na kraju izgubila 88:83
Bonus video:
