Erl Klark je došao u Budućnost sa NBA reputacijom, evropskim iskustvom i da bude lider evroligaškog tima, prva napadačka opcija.
Proces prilagođavanja je bio težak, igrao je promjenljivo, zapravo – više slabo, nego dobro, ali kako vrijeme odmiče 31-godišnjak iz Nju Džersija je sve bolji.
Zvižduke navijača zamijenili su aplauzi, njegov doprinos na parketu, i igrom i energijom, sve je veći, pa se i sve više vidi zbog čega je svojevremeno bio jedan od najcjenjenijih koledž igrača, zašto ga je volio jedan od najboljih američkih trenera i zbog čega mu je, u jednom dijelu NBA puta, rezerva bio i Pau Gasol...
Erl Klark je u intervjuu za “Vijesti” pričao o počecima, razvoju, propuštenim šansama i očekivanjima do kraja sezone...
Erl, rođen si i odrastao u Plejnfildu, okrug Nju Džersi. Ono što je interesantno je da nisi jedini stanovnik tog gradića koji igra za Budućnost. Tvoj timski kolega Džejms Bel je takođe rođen u Plejfnfildu. Koja je šansa da se dva momka iz malog gradića iz SAD nađu u istom timu u Crnoj Gori?
- Ludo je što to pominješ. Na početku sezone, dok je on igrao za Cedevitu, tokom izvođenja slobodnih bacanja, prišao mi je i rekao da je iz Plejnfilda. Svijet je stvarno mali, još je manji svijet košarke, ali stvarno je dobro da dva momka iz Džersija igraju profesionalno košarku u Crnoj Gori. To je sjajna stvar.
Nastupao si za srednju školu Rovej, i kao senior imao prosjek od 25 poena, 13 skokova i 5 asistencja po utakmici. Američki mediji su te proglasili za elitnog kadeta od pet zvijezdica prije koledža. Bio si osmi igrač na svojoj poziciji u cijeloj generaciji u SAD. Od svih ponuda odabrao si Lujvil Kardinalse. Zašto baš njih?
- Jednostavno sam osjetio da je to mjesto za mene. Svidio mi se program, njihov raspored obaveza, način na koji razvijaju igrače, ali najviše jer sam htio da igram za trenera Rika Pitina. On je bio velika inspiracija u mom životu, i to ne samo u košarci.
Pitino je od skoro preuzeo Panatinaikos, sa kojim se sastajete u Atini. Da li će susret između vas da bude emotivan?
- Definitivno. Ne mogu da dočekam da ga vidim. Dosta je vremena prošlo od kad smo se posljednji put vidjeli. Bilo bi dobro da ih dobijemo, pa da mogu da ga „ubijem“ od zezanja. Srećan sam što se vratio trenerskom poslu. Nedostajao je ovoj igri, on je sjajan trener i košarci kao sportu su potrebni ljudi poput njega.
U tvojoj posljednjoj sezoni na Lujvilu, ekipa je uspjela da dođe do „Elite 8“ djela „martovskog ludila“, osvojili ste Big East titulu, ali su vam se na putu za fajnal for ispriječili Mičigen Spartansi. Intersantno je da je tvoju poziciju krilnog centra za Sapartanse igrao Drejmond Grin, danas velika NBA zvijezda. Kakav je bio vaš duel?
- Da, on je igrao četvorku. Mi nismo igrali uopšte dobro tog dana kao ekipa. I dalje imam osjećaj da bolja ekipa nije otišla na fajlan for. NCAA nema serije na pet ili sedam utakmica, ako izgubite jedan meč to je to. I često se dešava da ne pobjedi bolja ekipa. Ali bila je sjajna utakmica. Medžik Džonson je bio u publici, sala je bila krcata navijačima, sve u svemu jedan dobar košarkaški dan.
Nakon te sezone odlučio si da izađeš na draft. Taj draft iz 2009. gledano iz ove perspektive je jedan od najboljih u istoriji lige. Stef Kari, Džejms Harden, Blejk Grifin, Riki Rubio, DeMar Derozan. Ti si izabran sa visoke 14. pozicije od strane Finiks Sansa. Iza tebe na draftu su izabrani Džrue Holidej i Džef Tig koji su bili all star igrači. Kakve su ti sada impresije kad se sjetiš te noći?
- To je bila sjajna noć i bukvalno ostvarenje sna, u pravom smislu te riječi. Ono što sanjaš cijeli život i što ti se ostvari. Još sam draftovan u prvoj rundi, sjećam se da je moja porodica uživala u tom momentu. Sve ono što sam radio, ali baš veliki rad i odricanje je dalo rezultat i dovelo do NBA lige.
Možemo li sada sa kažemo da te draftovala pogrešne ekipe? Taj tim Sansa je bio krcat igračima na tvojoj poziciji, prije svih Amare Stodemajer, koji je tada bio jedan od najboljih krilnih centara, Čening Fraj, Robin Lopez, čak je i Luis Amundson dobijao više minuta od tebe. Da li smatraš da bi imao bolju NBA karijeru da si draftovan od nekog drugog?
- Apsolutno. Draftovan sam kao lutrijski pik, a onda na kraju sezone imao sam ubjedljivo najmanje minuta odigranih od svih rukija. Nisam mogao previše da uradim povodom toga. Stodemajer je u tom trenutku igrao košarku svog života, i sigurno je da će biti član Kuće slavnih. Ali, Lu Amundson je dobijao minute, a ja nisam, iako i sada smatram da sam ukupno gledano bio bolji igrač od njega. Jednostavno u Finiksu nije bilo dobro po mene, nisam dobio pravu šansu. Iskreno ni sada mi nije jasno zašto su mene draftovali, vjerovatno jer sam u trenutku njihovog biranja na draftu bio najbolji igrač u ponudi. Jednostavno nisam bio u njihovim planovima. Mene je draftovao Stiv Ker, koji se povukao sa pozicije generalnog menadžera, i doveli su novog predsjednika košarkaških operacija Lona Bejbija, koji je prije toga bio košarkaški agent, slična situacija kao sa Robom Pelinkom i Lejkersima. On je doveo svoje igrače koje je nekad zastupao, Hida Turkoglua i Džoša Čildresa, što je samo povećalo broj igrača na mojoj poziciji. Grent Hil je takođe bio njegov igrač, tako da sam morao da nađem bolju sredinu za sebe.
U tom periodu u Finiksu je radio kao asistent srpski trener Igor Kokoškov, koji je danas prvi trener van SAD koji trenira jedan NBA tim, upravo Finiks Sanse. Kakav ti je bio odnos s njim?
- On je bio moj čovjek. Dosta sam vremena provodio s njim kao ruki. Sa njim sam radio najviše prije i poslije treninga. On je uvjek bio spreman za naporan rad. Igor je neko ko mi je pomogao da nadogradim svoju igru, radio je dosta na mom šutu, imali smo često šuterske treninge, pričali o igri, gledali snimke utakmica, i dosta sam mu zahvalan na tome.
Trejdovan si u drugoj sezoni u Orlando Medžik, ali se situacija nije promjenila. Roster Medžika je takođe bio popunjen sa visokim igračima. Dvajt Haurd, Rajan Anderson, Brenon Bas, Hido Turkoglu koji je došao sa tobom..
- U NBA je jednostavno sve do rezimea. U Finiksu nisam imao minute, bio sam često van protokola. Trejdovan sam u Orlando kao dio paketa za Džejsona Ričardsona i Hida Turkoglua. Kada odete u drugi tim, a nemate rezime i minute jednostavno ne znaju šta sve možete, jer vas nisu gledali. Otišao sam i jer mi je ugovor bio pogodan za poravnanje novca u trejdu. Sten Van Gandi je znao da igram dobro odbranu, ali me nije koristio puno u napadu, nije bilo previše akcija za mene. Ako bi smo igrali protiv Kevina Durenta ili Karmela Entonija, trebalo je da čuvam te igrače i to bi bilo to. Jednostavno nisu znali za moj šut, pa čak i organizaciju napada.
Nakon dvije sezone, dolazi do igračkog „ostvarenja sna“, trejdovan si u Los Anđeles Lejkerse. Za košarkaše sama mogućnost da treniraju sa igračem kakav je Kobe Brajant predstavlja mnogo, a ti si čak bio i starter...
- I u Lejkersima je na početko bila slična situacija. Prva dva, tri mjeseca nisam previše igrao kod trenera Majk Brauna. Kad je on dobio otkaz, i kada je došao Majk D'Antoni situacija se nije puno promjenila, sve do povrede tri igrača na mojoj poziciji, kada su mi rekli „ok moraš da igraš, računamo na tebe“. Kad sam dobio pravu priliku odradio sam sjajan posao. Jednostavno nikad nisam prestao da treniram i to se isplatilo.
Tvoji minuti su došli kao splet okolnosti, nakon što su se povrijedili Dvajt Hauard, Pau Gasol, Džordan Hil, i upravo tada si odigrao najbolju košarku u NBA ligi. Toliko dobru da je i D'Antoni imao samo riječi hvale i tvoje partije nazvao fenomenalnim. Čak i kad se vratio Gasol ti si i dalje bio prva opcija
- Kada sam jedom dobio prilku, i kada sam zaigrao nisam htio da se vratim na klupu. Znate, kada startujete prije jedne zvijezde kakava je Gasol, znate da radite dobar posao. Iako su ljudi pričali tada da nema šanse da igrač Gasolovog kalibra i plate ulazi s klupe, to se stvarno dešavalo. Jednostavno splet takvih okolnosti i povreda mojih saigrača omogućile su mi da dobijem svoje minute, iako nikada nisam poželio da se neko od njih povrijedi.
Tvoja najbolja partija je bila protiv San Antonio Sparsa - 22 Poena, 13 skokova, postojao je "hajp" oko tebe. Ali, jednostavno kad neko ne igra toliko i onda odjednom dobije skoro 30 minuta po meču, teško je ispratiti fizički taj ritam, pogotovo u NBA?
- Itekako. Dokazujete se i sebi i drugima iznova i iznova. Ja sam igrao šest sedam sezona u NBA ligi, od čega više od pola nisam uopšte igrao. To je stvarno teško, morao sam konstantno da se namećem na treninzima. Ako bi i dobio par minuta morao sam da se postaram da ne promašim šut, ili da čuvam najboljeg igrača u protivničkoj ekipi, a to nije lako kada nemate minuta. Bilo je frustrirajuće. To je sve biznis i dosta ljudi to ne shvata osim ako ne proživite i ne osjetite na svojoj koži.
Nakon te sezone, Lejkersi su se „raspali“. Hauard je pošao u Hjuston, Neš se penzionisao, Kobe nije više igrao u plej-ofu. Ti si nakon par lutanja po NBA odlučio da karijeru nastaviš u Kini u Henan Roring Elefantsima. Kako je bilo zamjeniti NBA ligu i američki način života sa potpuno drugom kulturom, i drugačijom košarkom
- To je bilo baš ludo. Kina je drugačija, i dosta daleko od kuće. Kad igrate u NBA znate da se bavite jednim od najboljih poslova na svijetu, ali cijenio sam vrijeme provedeno u Kini. Utakmice su bile zabavne, oni obožavaju košarku, gotovo isto koliko i u NBA ligi. Pravila su malo drugačija, nema silazne putanje, drugačija su pravila oko koraka. Puste te da izađeš i igraš svoju igru, tako da su po tome bliži NBA shvatanju košarke. Uživao sam tamo.
U Evropu si došao preko Bešiktaša i turske lige. Proveo si tamo dvije sezone, igrao FIBA ligu šampiona...
- U Turskoj je bilo odlično. Moj prvi susret sa evropskom košarkom. Imao sam dobrog trenera (Ufuk Sarica, sadašnji selektor Turske - prim.aut), dao mi je slobodu u igri, imao sam sjajnu prvu sezonu u kojoj smo igrali finale sa Fenerbahčeom. Vratio sam se i sljedeće sezone, ali sam imao problema sa povredom članka i propustio sam tri mjeseca. Postojao je i pritisak od ljudi iz kluba sa se vratim na teren, i pružam ponovo partije od prošle sezone, ali jednostavno tim nije bio na tom nivou. Istanbul je divan grad, navijači su me tretirali kao da sam njihov. Sve u svemu lijepo iskustvo.
I put te konačno dovodi u Podgoricu i Budućnost. Evroliga, najveće takmičenje, došao si u redove šampiona ABA lige. Koje su tvoje prve impresije gradom?
- Predivan grad, usporen. Ljudi su baš fini. Većinom nema nikakve gužve, možete da za 10 minuta stignete gdje god želite, imate sjajne restorane.
Start sezone, kako kluba tako i tvoj nije bio baš očekivan. Pretrpjeli ste nekoliko teških poraza, tebi vjerovatno i najteža utakmica u Madridu protiv Reala. Ali, uspjeli ste da povežete redove i dobijete neka stvarno velika evropska imena, Baskoniju, CSKA, Barselonu, timove koji prije svega imaju znatno veće budžete od Budućnosti. Kakav je osjećaj ući kao autsajder u tim mečevima i na kraju slaviti?
Kroz cijelu karijeru sam igrao velike mečeve, ali na kraju dana to su samo utakmice, i najbolje je tako rezonovati. Ali, onda pogledate istoriju, i vidite dobili ste CSKA, što se nikada prije nije desilo, dobijete Barselonu prvi put u istoriji kluba. To što sam bio tu i pomogao mojim saigračima da dobijemo velike utakmice je predobar osjećaj za mene. Početak sezone je bio težak, ali to je košarka, novi tim, trebalo je vremena da se povežemo, nismo igrali našu najbolju igru. Ali vremenom smo postajali bolji. Dobili smo i novog trenera, situacija se promjenila, nastavili smo da popravljamo našu igru i trudimo se da dobijamo utakmice.
Pomenuo su promjenu trenera. Kakva je razlika između Džikića i Repeše. Postoji li razlika na parketu i svlačionici?
- Postoji definitivno razlika. Oni su različiti tipovi ljudi, i različitu košarkašku filozofiju imaju. Repeša nas dosta uči. Kada sam gledao njegovu biografiju i pogledao koje je timove vodio i šta je sve osvojio bio sam oduševljen. Trenirao je dosta talentovanih košarkaša, velike timove, ostvario velike pobjede, i mislim da je sjajno za ekipu što smo uspjeli da ga dovedemo i od starta se pokazalo da radi sjajan posao.
I kod Džikića i kod Repeše si prva opcija u napadu
- Trudim se da budem ja, da ostanem agresivan. Da se ne obazirem na kritike drugih ljudi, dok god imam povjerenje saigrača. Radim na poboljšanju svoje igre svaki dan, i mogu da živim sa rezultatima. Imamo dosta momaka u timu Kola, Kotija Klarka, Džeksona, Gordića...Svi oni mogu da iznesu utakmicu, ako jednom od nas ne ide, drugi može da preuzme i dok god igramo timski nema brige.
Ti baš voliš da uzimaš duge dvojke, jedan od najtežih šuteva u modernoj košarci...
- Ima tu i doprinosa evropske košarke. U Evropi ako gledate utakmice, prvo što vidite je da nema puno zakucavanja tokom igre, jer je reket uvijek nakrcan igračima. Mogao bi da pucam po 15 trojki po utakmici, ali to jednostavno nije moja igra. Moj "mid range" šut je dobar i radio sam puno na njemu, jer jednostavno nije vam omogućeno stalno da se spustite ka obruču. Ako bi samo šutirao trojke imali bi stalno čovjeka na meni kod linije, ako bi non stop išao na obruč bila bi gužva u reketu, ovako držim odbrane u neizvjesnosti.
Igraš na pozicijama četiri i pet, koja ti bolje leži?
- Zavisi od dana i utakmice. Iskreno volim da igram na obje pozicije. Ofanzivno kada sam na petici, znam da mogu da pogodim lake šuteve, ima dosta pick'n'rolla u našem napadu, i imam više prilike da šutiram. Ali igranje na poziciji krilnog centra je dosta važno, pogotovo u Evroligi. Ako pogledate top klubove Real Madrid, Barselona, Bajern Minhen igrači na četvorci dominiraju, i za mene je i dobro da igram protiv njih i testiram sebe.
U Evroligi si četvri po odigranim minutima (28,5 minuta po meču), 12 strijelac, deseti po pogođenim šutevima. Kako je igrati eltinu ligu u Evropi za tebe?
- Volim Evroligu, dosta dobrih timova, dobrih trenera. Očigledno da timovi sa većim budžetima imaju lakši posao, mogu sebi da priušte po dva vrhunska igrača na poziciji, pa onda imaju i dobre rezultate. Dok sam igrao FIBA ligu šampiona, i saigrači i protivnici su mi govorili „Ti si dobar, trebao bi da igraš Evroligu“. Ali smiješno je što kad sam došao u Evropu mislio sam da je Evroliga svaka liga, nisam znao da postoji Evrokup, Liga šampiona, FIBA kup, nisam znao to, jer sam mislio da je sve to Evroliga.
Koja je razlika u publici? Recimo da uporediš navijače u NBA ligi i u Podgorici...
U NBA ligi ljudi dođu i očekuju utakmicu sa dosta koševa. Na tribinama često više podsjeća na modnu reviju. U Podgorici su navijači više uključeni u sve. Njih ne interesuje hoćete li dobiti nekoga 120:80, nego neka bude 53:50, ali morate da im pružite borbu, da odigrate muški. Na tribinama je često više atmosfera fudbalskog meča nego košarke.
Očekujem punu salu protiv Cedevite, naši navijači su najbolji
Ima li Budućnost ono što je potrebno da se odbrani titula ABA lige?
- Apsolutno. Posebno sa novim igračima koji su nam pojačali tim. Još uvijek nismo pokazali našu najbolju košarku. Plej-of je serija, a ne samo jedna utakmica. Mi smo najbolja ekipa uz Crvenu zvezdu. Tu je i Partizan, ali mislim da na kraju će biti mi ili Zvezda. Nismo ih još dobili ove sezone, i oni zaista igraju odlično, neporaženi su, ali definitivno možemo da ih pobijedimo.
U ponedjeljak igrate protiv Cedevite. U prvom meču ste ispustili veliku prednost i na kraju doživjeli poraz. Jeste li spremni za osvetu?
Apsolutno. Uh, ta utakmica je bila baš sramotna za nas. Vodili smo cijelu utakmicu, imali 20 poena razlike i ispustili smo na kraju sve. Mi smo bolji tim. Oni imaju dobre spoljne igrače, prije svih Džejkoba Pulena, i ako uspijemo na startu da ga zaustavimo i odsječemo njihovu sopljnu liniju trebali bi da pobjedimo. Očekujem punu salu, imamo možda i najbolje navijače u ligi i mislim da uz njihovu podršku možemo da dobijemo meč.
Ričardson me prozvao Easy, odrastao sam uz Filadelfiju
Tebe zovu Easy („Lagani“) . Ko je odgovoran za taj nadimak?
- Kventin Ričardson. Igrali smo zajedno u Orlandu, i već na drugom treningu je rekao „Čovječe, toliko si lagan“ i jednostavno nadimak je ostao.
Za koji tim navijaš?
- Odrastao sam uz Filadelfiju Sikserse. Alen Ajverson mi je bio idol i žao mi je što nisu uzeli titulu. Navijač sam File.
Dakle nisi bodrio Netse kad su bili u Nju Džersiju?
- U eri Džejsona Kida i Keniona Martina sam volio što pobjeđuju, ali sam više bodrio Sikserse.
Hip hop muzika je nekako sastavni dio košarke, jesi li više za staru školu ili pratiš moderne trendove?
- Više staru školu. Zapravo ne sad ni toliko staru. Nas, Džej Zi, Džejdakis njih slušam najviše. Od novijeg volim NBA Jang boja, ali to bi bilo to.
Dakle ništa Migosi, trep?
Ne, ne. Sve mi to zvuči isto.
Bonus video:
