Razmontiranje Klivlend Kavalirsa od strane Šelvin Meka (za dva 7-8, trojke 6-6, 4-4 slobodna), koji je praktično treća opcija na poziciji 1 u Atlanti, poslužilo je kao inspiracija za sagledavanje dosadašnjih prominentnih slučajeva nevjerovatnih šuterskih večeri igrača čiji je doprinos broju poena svog tima uglavnom limitiran.
''Vrela'' šuterska ruka je često jedna od najuzbudljivijih komponenti doživljaja košarkaške utakmice a ushićenje je još veće kada se radi o ruci nekog inače marginalca koji baš te večeri ostvaruje učinak na nivou statističke anomalije. Ovdje nećemo pričati o Lebronovim 25 poena zaredom u posljednjoj četvrtini, Kobijevim 81 ili mnogim Džordanovim šuterskim minijaturama, već o momentima kad neki igrač, koji do tada prosječno ubacuje 4.5 poena po utakmici, šutne trojke 5-5 za samo jednu četvrtinu, kao gorepomenuti Mek.
Goran Dragić – 23 poena u 4. četvrtini protiv San Antonija 2010.
Danas možda ovo i ne bi bilo toliko iznenađujuće, ali 2010. godine, u trećoj utakmici druge runde plej-ofa, posljednje što su prisutni očekivali je da zakržljali sofomor iz Slovenije postane nerješiv rebus za Toni Parkera i sa 23 poena u posljednjoj četvrtini zakuca odlučujući ekser u nade San Antonija da će preokrenuti seriju koju su 2-0 gubili protiv Feniksa.
Dragić je već nagovijestio svoj talenat te godine sa 32 poena ubačenih Juti (5-6 trojke), međutim, u najvažnijem meču sezone je nadmašio sebe i sa dopunskom dozom agresivnosti i samopouzdanja ostavio Stiv Neša na klupi u nevjerici i oduševljenju.
Danas jedan od najboljih bekova na svijetu je dao svima te večeri jakog kandidata za najbolju individualnu partiju u plej-ofu, upravo protiv San Antonia koji se na draftu 2008-e odrekao njegovih usluga. Ironično, ova partija nije bila dovoljna Dragiću da pridobije povjerenje uprave Feniksa. Trejdovan je sljedeće godine u Hjuston, da bi se kao slobodan agent vratio u Arizonu, ovaj put kao lider ekipe, sa brojem 1 na leđima.
Vili Grin – 12 ubačenih šuteva zaredom protiv Finiksa 2011.
Ekipa Hornetsa iz 2008-e godine je bila krcata talentom i plej-of ambicijama. Mladi i već virtuozni Kris Pol na jedinici, sa Vestom i Čendlerom pod koševima i Peđom u ćošku su te godine svojom istovremeno atraktivnom i disciplinovanom košarkom izbacili Dalas u prvoj rundi plej-ofa a u drugoj tijesno izgubili od znatno favorizovanog San Antonia.
Ovakav uspjeh Hornetsi više nisu gledali, iako su i tri godine kasnije imali solidan tim sa Okaforom, Trevor Arizom i Vili Grinom, koji je te godine došao iz Filadelfije kao pouzdan bek-šuter. Grinov meki izbačaj nije bio iznenađenje i ranije mu je donosio nadprosječne partije (37 poena protiv Toronta 2007.), ali 31 poen u aprilu protiv Feniksa i nevjerovatnih 12 pogođenih šuteva zaredom je premašilo očekivanja i najvećih optimista. Vili ovakvu partiju, očekivano, nije nikad više ponovio tako da je snimak sa te utakmice sada vjerovatno neprocjenjiva memorabilija u porodičnoj kući Grinovih.
Mario Čalmers – 10 trojki protiv Sakramenta 2013.
Mario je požrtvovan saigrač, vjerovatno i dobar momak, ali će ostati zapamćen kao jedan od najneproduktivnijih plejmejkera kada su u pitanju šampionski timovi, posebno oni koji su stizali do NBA finala četiri godine zaredom. Nije ni čudo što je u timu Majamija ponajviše služio kao objekat za kinjenje i izlivanje frustracija od strane saigrača prilikom loše defanzivne rotacije, neuspješnog zagrađivanja (''boksovanja'') protivničkog centra, ishitrenog ulaza ili jednostavno for just being Mario.
Ovaj trend je poprimio tolike razmjere da je u njegovu odbranu stao čak i predsjednik Obama, koji je prilikom posjete Bijeloj kući šampionskog tima Majamija, šaljivo priprijetio Lebronu da prestane da viče na Maria. Možda je i to razlog što mu je jedno veče prekipjelo, a na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme se našla ekipa Sakramenta, koja je bila prinuđena da gleda popularnog Ria kako im sipa 34 poena uz čak 10 trojki, izjednačavajući rekord franšize i uzrokujući sveopštu feštu na klupi Majamija.
Dejna Beros – 50 poena protiv Hjustona 1995.
Dugogodišnja rezerva Geri Pejtonu u Sijetlu, Dejna Beros je možda i najbolji igrač na ovoj listi, sa cementiranom reputacijom neumoljivog šutera.
Prelaskom u Filadelfiju, minutaža mu se povećala, što je kasnije dovelo i do izbora za Olstar 1995. i nagradu za igrača koji je najviše napredovao. Ipak, ono što je sa svojih 1.80m i 75 kilograma te večeri priredio Hakim Olajdžuvonu i ekipi Hjustona, koja će te godine uzeti i NBA titulu, praktično ulazi u domen fantastike.
Pedeset poena uz nadrealno 21/26 šutiranje iz polja i to vrhunskoj odbrani ''Raketa'' predstavljaju jednu od najboljih individualnih performansi u istoriji NBA uopšte, i to od strane igrača koji je danas relativno nepoznat i najzagriženijim košarkaškim zaljubljenicima.
Rejfer Alston – 8 trojki protiv Lejkersa 2008.
Jedan od posljednjih poklonika ulične košarke u NBA ligi je te 2008. godine imao prosjek od solidnih 13 poena i 5.3 asistencija po meču za zahuktalu ekipu Hjustona koja je, predvođena Trejsi Mekgrejdijem i Jao Mingom, te godine imala čak i šampionske ambicije. Šta je Alstonu, koji je do tada najviše bio poznat po popularizovanju uličnog Skip to my Loue driblinga kojima je prevashodno ponižavao protivničke plejeve, dunulo da baš Lejkersima saspe 31 poen uz čak 8 trojki, vjerovatno ni on sam ne zna.
Ono što je sigurno, ovakav učinak mu se nije više ponovio. Alston će na tom meču ostati upamćen i po tome što je 40 sekundi prije dobijene utakmice za Hjuston, na prostoru od dva kvadratna metra, driblinzima ''izludio'' Sašu Vujačića, isprovocirajući njegovu nasilnu reakciju, što dobija na značaju imajući u vidu da je tih godina ''potkačivanje'' Saše je bilo jako trendi i zabavno.
Donjel Maršal – 12 trojki protiv Filadelfije 2005.
Ne bi ste nikad pogodili sa kim je Kobi Brajant izjednačen kada je u pitanju najveći broj trojki na jednoj NBA utakmici. Počevši karijeru 1994. za Minesotu, bucmasto krilo Donjel Maršal je promijenio osam timova u toku svoje karijere, sa prosjekom od 11.2 poena i 6.7 asistencija. Da li je bio inspirisan Alenom Ajversonom na protivničkoj strani ili nečim drugim, Maršal je uglavnom te večeri protiv Filadelfije šutirao trojke 12 od 19 pokušaja, pred trljajućim očima egzaltirane publike u Torontu.
Uglavnom u ćošku, strpljivo čekajući pas od saigrača, vjerovatno u sebi zamišljajući kako opet kao klinac šutira ispred garaže, Maršal je običnom catch-and-shoot metodom pokosio protivnika. Njegov zatupljujući osmijeh nevjerice na kraju video klipa možda najbolje opisuje ostvarivanje tako impozantnog rekorda od strane tako nebitnog košarkaša.
Čendler Parsons – 10 trojki zaredom protiv Memfisa 2014.
Nije neočekivano od Čendlera Parsonsa da pogađa trojke, ali ono što je napravio Memfisu je definitivno slučaj za balističare. Sa 4 poena u prvom poluvremenu, u trećoj četvrtini na parket stupa podivljala zvijer, spoj animusa Rej Alena, Redži Milera i Stiv Kera u tijelu Parsonsa, koji u sljedećih 15-ak minuta teroriše protivnika sa sedam, osam pa i devet metara i ubacuje 10 trojki, zaredom, bez promašaja.
Jedino je štoperica iznad table stidljivo mjerila sekunde i minute, za sve ostale u dvorani, Parsonsovo rešetanje je lebdjelo u prostorno-vremenskom vakuumu u kome je samo zvuk cijepanja najlona brojao do deset.
''Nisam osjećao svoje tijelo'' izjavio je nakon te utakmice, koju je njegov Hjuston inače izgubio i to sa poenom razlike. Pogledajte video, kolektivno zadržavanje daha prije svakog Parsonsovog šuta praćeno kiptećom euforijom se teško dočarava otkucanim slovima.
Denis Rodman – 3 trojke zaredom protiv Milvokija 1996.
Rodman je morao dobiti počasno mjesto na ovoj listi. Čovjek koji u karijeri nije pogodio koš sa razdaljine veće od metar, tri napada zaredom šutira i pogađa trojku. Osmi je januar, Rodmanov rođendan, sezona u kojoj su njegovi ''Bikovi'' imali 72 pobjede u regularnom dijelu, protivnik oduvan već u drugoj četvrtini...život je bio jednostavno dobar tada. Treća trojka mu nije priznata zbog isteka napada, ali te godine vrijeme je uvijek radilo za Čikago, da bi sve bilo krunisano vjerovatno najočekivanijim prstenom u istoriji ovog takmičenja.
Na ovoj listi je vjerovatno trebalo da se nađe još imena i njihovih savršenih, neponovljivih momenata umjetnosti ubacivanja lopte kroz obruč. Svi smo navikli na pomjeranje granica od strane šuterskih divova kao što su Karmelo, Kobi, Djurent, Alen, Miler, Rajs itd.
Međutim, kada to urade igrači mahom zaduženi za grijanje klupe i mahanje peškirom, podvig eksponencijalno dobija na značaju. Košarka je u ljude usadila mnoge vrijednosti, beskompromisni profesionalizam i predanost rezerviste, koji iz godine u godinu ponavlja istu rutinu i strpljivo čeka svojih pregršt sekundi, su možda i najinspirativniji.
Bonus video:
