Ako na stranu stavimo ex-yu pristrasnosti i razne lične preference, nema sumnje da je Dirk Novicki najveći košarkaš kog je Evropa ikad dala. Po mišljenju autora ovog teksta, Dirk je jedan od 15 najvećih košarkaša svih vremena. Njegovih uspjeha i poduhvata smo svi svjesni, da ne kažem siti – čovjek se približava kraju druge decenije NBA staža, a i dalje je all-star, i dalje je institucija.
Ono čega sa ove tačke gledišta baš i nismo svjesni, a čega se prosječan NBA fan baš i ne sjeća, je to da je Dirk kao mladi igrač bio, sa jedne strane, neviđen talenat i NBA potencijal, a sa druge strane, strogo čuvana tajna od strane dva tada osrednja kluba koja su u njemu vidjeli spasioca. Ovo je priča o tome kako su otac i sin Nelson nadmudrili Pitina i Ojerbaha, i kako Novicki nije postao Lerijev nasljednik u Bostonu.
Košarkaka javnost je Novickog prije svega upoznala na Nike Hoop Summit-u, tradicionalnoj utakmici koja se pod pokroviteljstvom Nike-a održava između najtalentovanijih američkih srednjoškolaca, i njihovih vršnjaka iz ostatka svijeta. Sjetićemo se da je, recimo, Nikola Mirotić prije par godina briljirao upravo na ovom meču. U svakom slučaju, Novicki je na ovoj utakmici, davne 1998. godine, postigao 33 poena, predvodivši svoj tim do pobjede. Ipak, Novickog nije pratila fama uz koju je, recimo, Darko Miličić krenuo ka NBA ligi, pa skauti i operativci nisu Novickog imali pri samom vrhu najtalentovanijih igrača iz njegove klase.
Don Nelson, tada alfa i omega u Dallasu, i njegov sin i tadašnji prvi saradnik Doni, su od prvog dana znali da se radi o budućoj legendi. I jedan i drugi sada priznaju da su davali sve od sebe da Novickog dovedu u Dalas tako što će ga sakriti od drugih. Među taktikama koje su korištene, najkreativnija je bila ona koja se ticala vojnog roka. Naime, Novicki je u to vrijeme zaista bio pozvan na odsluženje (ne baš obaveznog) vojnog roka u Njemačkoj, pa je ova okolnost kasnije u raznim krugovima pominjana kao razlog zašto Novicki tobože neće izaći na draft 1998. godine. Očigledna je bila namjera da timovi izgube interesovanje za njega uslijed uvjerenja da momak neće u NBA već u vojsku.
Ipak, za dobro čuvanu tajnu se saznalo u Bostonu. Prema verziji Rika Pitina, sada tenera Univerziteta Lujvil, a tada Boston Celtics-a, GM Bostona Kris Valas je saznao za Novickog, i zamolio Pitina da sa Dirkom odradi probu, naravno u strogoj tajnosti. Pitino se u tom trenutku nalazio na odmoru u Italiji, sa svojom suprugom, ali je Valas insistirao da Pitino ode u Njemačku kako bi uživo gledao Novickog. Pitino navodi da je sve bilo toliko tajno i konspirativno, da su izvan objekta gdje su radili trening postavili obezbjeđenje, i da niko izvan najužeg kruga rukovodstva nije smio znati za to što se dešavalo unutra.
Pitino i dan danas sa mnogo entuzijazma priča o tome kako je Novicki bio pravo čudo od talenta, košarkaš kakav se srijeće jednom u deset godina. Odmah nakon jednosatnog treninga, Pitino je pozvao Reda Ojerbaha, bostonskog patrijarha, rekavši mu: „Treneru, našao sam novog Lerija Birda“. Pitino se prisjeća da je i tada vidio razlike u odnosu na Lerija, ali da je bilo jasno da između Novickog i Birda postoje sličnosti koje se ne svode samo na bijelu kožu i plavu kosu. Od tog trenutka, u Bostonu su imali na umu jedno: da čuvaju svoju tajnu, i iskoriste svoje pravo na deseti izbor na draft-u na Novickog.
Boston je, međutim, bio u zabludi. U Dalasu su znali za Novickog, i što je bio veći problem – birali su šesti na draft-u. I da ne bude da su u Dalasu bili samo dovoljno spretni i oportuni da prvi upoznaju Novickog – ono što se desilo na dan draft-a je možda i najveći potez jednog NBA operativca u istoriji. Dalas je dogovorio sa Milvokijem da svoj šesti izbor iskoristi na sada već pokojnog Roberta Trejlora, zatim da Milvoki izabere Novickog kao devetog, a potom Peta Geritija kao devetnaestog pick-a. Dalas je onda poslao Trejlora u Milvoki u zamjenu za Novickog i Geritija. Dalas je, zatim, Geritija (uz par osrednjih igrača i budući draft izbor) poslao u Finiks u zamjenu za Stiva Neša. Samo na osovu ovog manevra, Don Nelson se može smatrati genijem. Sve se ovo dešavao na očigled razočaranih bostonskih glavešina, koje nisu mogle da vjeruju da je Dalas za Novickog znao prije njih. Pitino navodi kako su, tek kad su počele priče o tome da Dalas istražuje mogućnosti za neki trejd, u Bostonu shvatili koliko je sati i da je njihov plan da Dirka izaberu kao desetog propao.
Ipak, Boston je imao plan B, i to kakav! Kao desetog pick-a, Boston je te godine izabrao Pola Pirsa, najveću legendu kluba u prethodnih 20 godina. Pol Pirs je, uz pomo
Garneta i Alena, vratio Bostonu staru slavu, i preko dvije decenije čekanu titulu. Ispalo je čak da je Boston sa Pirsom stigao do titule brže nego Dalas sa Novickim. Ali i sam Pitino priznaje da tada nije bilo, a da ni danas nema sumnje ko je od dvojice bolji igrač. Boston jeste dobio legendu u Polu Pirsu, ali je Novicki trebalo da bude novi Leri Bird.
Sa ove tačke gledišta, možda je i šteta što Pitino i Valas nisu uspjeli u svojoj zamisli. Ko zna, možda bi Pitino danas i dalje bio trener Bostona. Don Nelson danas nije trener Dalasa (čovjek uživa u zasluženoj penziji), ali njegov sin Doni je i dalje u klubu, gdje je došao do mjesta predsjednika košarkaških operacija, i reputacije jednog od najboljih operativaca u NBA ligi. Kada bi stvari radio ponovo, Doni Nelson sigurno ne bi ništa promijenio.
Sa druge strane, Rik Pitino se vratio univerzitetskoj košarci, i sa Lujvilom je od 2001. godine stigao do tri fajnl-fora i jedne titule. Rik Pitino je div svoje profesije, trenerska legenda, i mada je u međuvremenu prošao kroz par ozbiljnih skandala, ipak je uspio da povrati svoj ugled, ostvari sjajne rezultate, i kruniše svoju karijeru izborom u Kuću slavnih. Bilo bi dobro pitati ga da li bi on što mijenjao; da li bi se sad vratio u ljeto 1998. godine i uložio veći napor da Novickog ipak dovede u Boston.
Više od 16 godina kasnije, Dirk Novicki i dalje igra u Dalasu, gdje u svojoj sedamnaestoj sezoni bilježi 21 poen po meču. Trenutno se nalazi na devetom mjestu na vječnoj listi najboljih strijelaca lige, a upravo je a toj listi preskočio Hakima Olajžuvona. Igrao je na dvanaest all-star utakmica, četiri puta je biran u prvi tim NBA lige, a po jednom za MVP-a regularnog dijela sezone i finalne serije. Igrao je dva velika finala, a 2011. godine je predvodio Dalas do jedine titule prvaka u istoriji kluba.
Bonus video:
