Bio je čudo od djeteta, bio je košarkaški Mocart. Riječ je, naravno, o Draženu Petroviću uz čije se ime vežu neki od najraskošnijih epiteta našeg doba. Poznavaoci sporta i mediji nadmetali su se ko će zvučnije da ga nahvali, kićenije opjeva njegovu igru, pogotke i trofeje. Sličan odnos potrajao je i nakon njegove smrti u saobraćajnoj nesreći 1993. godine, kad god se spomene ime najboljeg hrvatskog, jugoslovenskog, a možda i evropskog košarkaša svih vremena. Otkad je Dražen zauvek napustio tu utakmicu, negdje na autoputu kod Ingolštata, svi žele da pričaju samo o lijepim stvarima.
Na današnji dan 22. oktobra 1964. u Šibeniku se rodio Dražen Petrović. Danas bi napunio 50 godina i na spisku svojih ostvarenja vjerovatno imao još poneki blistav trijumf jer ga je smrt stigla na vrhuncu sportske karijere. S nepunih 29 godina upravo je odigrao svoju najbolju sezonu i to za Nju Džersi Netse. Prije toga je u NBA kratko igrao za Portland Trejlblejzerse, a uoči Sjedinjenih Država i za madridski Real. Domaća klupska putanja bila je vremenski nešto duža, ali s manje adresa – zavičajna Šibenka, potom Cibona, Zagreb.
Čak i Petrović nije bio čitava košarka
Ovaj memorijalni osvrt završili bismo suviše brzo čak i da pedantno nabrojimo sve najveće rezultate Dražena Petrovića, kao što se u takvim prilikama to često radi. I sve one najupečatljivije utakmice i slične blistave trenutke, ma koliko da ih je u njegovoj biografiji mnogo bilo. Međutim, 50. godišnjicu Draženovog rođenja trebalo bi nekako bolje obilježiti, na primjer da se zapitamo šta se tačno dogodilo s hrvatskom košarkom nakon njega?
Košarka je izrazito timski sport, s mnogo dodavanja i brze kombinatorike. Bilo bi nerazumno tvrditi da je ona u Hrvatskoj nakon Dražena Petrovića tako uvjerljivo nazadovala, prvenstveno zbog njegove smrti. Jedan čovjek, pa i najbolji, i najzaslužniji, ne može svojim odlaskom da dovede sve u pitanje. Riječ je uostalom o do tada najtrofejnijem klupskom sportu u Hrvatskoj. A bilo je mnogo velikana i prije i posle Dražena Petrovića – od Krešimira Ćosića do Tonija Kukoča, da spomenemo samo glavne. Ali, to je istovremeno i sport koji je u Hrvatskoj najizrazitije stagnirao.
Već dvije decenije nema ni reprezentativnih medalja na međunarodnim turnirima, niti klupskih u evropskim ligama i kupovima. Hrvatski klubovi propadaju ili se teško muče – i finansijski i takmičarski. Cibona već godinama prolazi kroz agoniju – i sportski i ekonomski, a posljednjih nedelja pokušava da je ličnim angažmanom spasi i Draženov brat i saigrač Aleksandar Petrović.
Zato je možda najbolje uspomenu na Dražena Petrovića i njegov doprinos sportu ovom prilikom oživeti kroz mišljenje njegovih neposrednih saradnika, kako o Draženu tako i o vremenu posle.
Rušio je barijere svog vremena
„Bio je to čovjek i sportista koga su tri stvari izrazito razlikovale od svih ostalih: ambicija, ambicija i ambicija“, prisjeća se Zoran Čutura, njegov višegodišnji saigrač iz Cibone i reprezentacije SFRJ. „Iz toga, uz njegov urođeni talent“, kaže on, „proisteklo je i sve ostalo, od izuzetne radne etike, do drugih kvaliteta kroz karijeru“.
Čutura smatra da je Draženova istorijska veličina sadržana u tome što je on rušio barijere svog vremena, krčio staze kojima su kasnije drugi znatno lakše prolazili: „Ne bi u NBA bilo ni Kukoča, ni Novickog, ni Parkera, da nije bilo Dražena“.
Kasniju problematiku hrvatske košarke Čutura ipak smatra veoma kompleksnom jer su i mnoge okolnosti bile drugačije: „Mi smo igrali u ligi sa 12 klubova, nas 120 igrača – sa 12 trenera i 12 klupskih predsjednika. Danas na istom području imate sedam liga, 80 klubova, hiljadu igrača… Mladi i kvalitetni igrači brzo se prodaju napolju i prilike su neuporedive“. Zoran Čutura podsjeća da nije devalvacija zahvatila samo hrvatsku košarku, već i druge sportove, kao i društvo, i ekonomiju. „Rijetki uspijevaju da se odupru tom trgovačkom porivu“, kaže Čutura.
Rasprodaja uspomena na košarkaškog Džejmsa Dina
Petar Skansi vodio je kao selektor reprezentaciju Hrvatske koja je 1992. u Barseloni igrala olimpijsko finale protiv američkog tima snova. „Period saradnje sa Draženom za mene je svakako nezaboravan“, seća se Skansi. „Riječ je o posebnom veselju i časti. Sjećamo ga se danas kao što se oni stariji sjećaju Džejmsa Dina, takođe jednog od prerano otišlih velikana sa šire javne scene“. Ipak, Skansi smatra da je smrt Dražena Petrovića izazvala vakuum u hrvatskoj košarci: „Bio je to šok. Potom se i generacija razišla, uslijedile su i neke druge okolnosti“.
Te okolnosti po njemu se tiču pritiska komercijalizacije koja manje sredine ostavlja bez darovitih, u njima poniklih igrača. „To se u čitavom svijetu promijenilo i jednostavno se više ne razmišlja prije svega o razvoju košarke, već o zaradi. Mislim da sam kvalifikovan i da smijem da kažem da zbog toga sama igra postaje lošija, bez obzira na povećane atletske sposobnosti igrača. Ukupno se više novca vrti oko nje i nema nikoga ko bi se usprotivio tom trendu. Hrvatska je tu jedna od kolateralnih žrtava, uz ponekog našeg malog, lokalnog profitera“, zaključuje Petar Skansi.
Zoran Čutura je na istom tragu: „Božo Milićević, direktor Cibone u periodu o kojem govorite, izjavio je da mu je 'lakše da kupuje, nego da proizvodi igrače'. I to je na kraći rok tačno, ali na duži pogubno. Za sport i šire“. Na kraju, Čutura izosi i jednu svoju provokativnu misao: „Jedini klub koji posluje uspješno, u skladu s okolnostima u kojima živimo, jeste Dinamo u rukama Zdravka Mamića – kupi jeftino, prodaj skupo.“
Okolnosti se više sigurno neće promeniti, ali bar u uspomeni na Dražena Petrovića bi i u klubovima trebalo da se sjete i njegovog umjeća i vratolomija koje je izvodio na košarkaškom igralištu. A to se, kao što bi rekao Miljenko Smoje, „nikojim novcem ne može platiti“.
Bonus video:
