Značajan doprinos su dali i igrači koji su na neki način povezani sa Crnom Gorom.
Četvrto zlato (1998)
Domaćin: Grčka
Stručni štab je imao velikih problema sa sastavljanjem tima. Trebalo je izvršiti smjenu generacija, Željko Obradović nije mogao da računa na Divca, Danilovića, Savića, kao ni na Stojakovića, Tarlaća, Gurovića, a Đorđević se pojavio nedovoljno spreman nakon operacije.
Prvenstvo je otvoreno na najbolji mogući način. Redom su „padali” Portoriko, Rusija, Japan, zatim u drugoj fazi i Kanada. Na red je došao meč sa tradicionalno neugodnim protivnikom - Italijom i poraz od pola koša (61:60).
Stvari su došle na svoje već u sljedećem meču, u kojem je savladan domaćin, Grčka u frenetičnoj atmosferi dvorane „Mira i prijateljstva” u Pireju, pred 20 hiljada gledalaca.
Tom pobjedom je zakazan četvrtfinalni meč protiv Argentine, koja je uz iskusne igrače povela i nove, mlade snage koje će kasnije činiti okosnicu tima koji je osvojio zlato i bronzu na Olimpijskim igrama, te srebro na Svjetskom prvenstvu 2002. Tokom većeg dijela meča Argentina je držala konce igre u svojim rukama, da bi onda na scenu stupio roviti Aleksandar Đorđević, koji je, potpomognut dvojicom ponajboljih igrača s ovog prvenstva, Rebračom i Bodirogom, odveo Jugoslaviju u polufinale na domaćina, Grčku.
I ponovo pred 20 hiljada gledalaca, ovoga puta u dvorani OAKA. I ponovo pobjeda - 78:73.
U finalu borba Jugoslavije i Rusije, rivalstvo se nastavlja, kao nekada SSSR i SFRJ. Za razliku od prvog meča, u grupi, stvari su se teže odvijale po reprezentaciju Jugoslavije koja je ponovo uspjela da zabilježi pobjedu i ipak osvoji zlatnu medalju.
Nepravedno bi bilo ne spomenuti zasluge Bodiroge i Rebrače, ali je ta zlatna medalja, ipak, trijumf kolektiva i duha zajedništva Bodiroge, Šćepanovića, Obradovića, Lončara, Lukovskog, Berića, Đorđevića, Rebrače, Drobnjaka, Bulatovića, Tomaševića i Topića.
Peto zlato (2002)
Domaćin: SAD
Svetislav Kari Pešić je odveo Bodirogu, Koturovića, Čabarkapu, Rakočevića, Smiljanića, Stojakovića, Radmanovića, Jarića, Drobnjaka, Divca, Vujanića, Tomaševića i Gurovića u Indijanapolis, u „najkošarkaškiju” zemlju na svijetu.
„Plavi” su u grupnoj fazi pobijedili Angolu i Kanadu i izgubili od Španije i kao drugoplasirani nastavili učešće na SP.
U drugoj fazi „okliznuli” su se već na početku. Mjeru im je uzeo Portoriko. Upravo ta utakmica je režirala nastavak prvenstva. Uprkos ubjedljivim pobjedama protiv Turske i Brazila, Jugoslavija nije mogla izbjeći megdan sa Amerikancima na njihovom terenu u četvrtfinalu.
Sve je nagovještavalo propast i povratak kući bez medalje. Ali, toga 5. septembra fenomenalne partije Stojakovića i Bodiroge, te Divca u prvih 20 minuta, pa čuvena trojka Marka Jarića, ali i još čuvenija serija trojki Milana Gurović, pogurale su Jugoslaviju do pobjede i polufinala.
U polufinalu ih je čekalo najprijatnije iznenađenje prvenstva Novi Zeland, Pero Kameron i njihov ples. „Plavi” su meč otvorili dosta neozbiljno i dozvolili da se svi zapitaju da li će stati na pretposljednjem koraku. Međutim, Koturović je „ubacio u petu brzinu” i više nije bilo dileme.
U finalu je protivnik bila Argentina, tim koji je igrao najljepšu košarku u toku cijelog prvenstva, koji je prvi srušio mit američkih profesionalaca, posprdavši se sa njima u grupi.
Skola, Oberto, Noćioni, Sančes, te roviti Đinobili, predvodili su Argentinu, činilo se, do druge zlatne medalje (prve još od 1950). Međutim, Jugoslavija se vratila iz mrtvih koševima Bodiroge, te uz jak „vjetar u leđa” sudija Mercedesa i Picilkasa, koji su prvo izmislili faul Skole nad Divcem, a kada je on promašio oba bacanja, prećutali su čist faul Jarića nad Skonokinijem uz zvuk sirene.
Otišlo se u produžetke, u kojima „gaućosi” nijesu imali šanse - 84:77 za Jugoslaviju.
Galerija
Bonus video:
