Oni koji prate košarku na ovim prostorima gaje posebnu ljubav prema Edinu Avdiću. Komentator „Arene sport“ je naravno ljudska enciklopedija kad je u pitanju košarka, ali je publiku kupio svojom strašću i ljubavlju prema tom sportu, koja je vidljiva u njegovim prenosima. Nekadašnji košarkaš KK „Bosna“ popularnost u regionu je stekao prenoseći utakmice NBA lige na TV OBN. Sa lica mesta prenosio je tri finala NBA lige i tri “Ol star” utakmice, a danas živi i radi na relaciji Sarajevo-Beograd. Avdić je za “Play” pričao o jugoslovenskoj košarci, NBA, što čini dobrog komentatora, a osvrnuo se naravno i na aktuelnog šampiona ABA lige – podgoričku “Budućnost”.
Kažu da je svaki muzički kritičar zapravo bivši propali muzičar. Da li važi isto i za komentatore, da su neuspjeli sportisti?
(smijeh) Nego što drugo. Ne vjerujem da bi iko izabrao da bude sportski komentator ako ima mogućnost da bude profesionalni sportista. Mada zavisi kako gdje, recimo u Americi se često dešava da bivši veliki fudbaleri i košarkaši postanu analitičari tog sporta, a kod nas je malo drugačija ta komentatorska podjela. Svako ko bi rekao da bi radije bio komentator nego profesionalni košarkaš vjerujem da laže. Naravno, mislim profesionalni košarkaš na nekom nivou na kojem može da se živi od toga, jer mnogi se posljednjih godina nazivaju profesionalnim košarkašima, ali realno ne mogu da žive od toga.
A može li da se nadoknadi ta želja za košarkom kroz posao komentatora?
Kako da ne. I više od toga. Znam značajan broj vrhunskih košarkaša koje košarka uopšte ne zanima. Van svog tima i deset ljudi ne znaju ništa, košarka im je jednostavno sredstvo za rad, šansa da se obogate, da osiguraju sebe, svoju porodicu i potomstvo. Ima i značajan broj vrhunskih košarkaša koji prate sve, tako da postoji i ta podjela. U svakom slučaju, možeš da nadoknadiš. Ja mislim da je najgore ako nešto pratiš, a nisi u mogućnosti da pišeš i pričaš o tome, da radiš to na relevantnom nivou. Ja radim ono što volim. Nema puno tih situacija u životu, bez obzira o kojoj branši pričamo. Kad sam shvatio da ne mogu da budem košarkaš, a to je valjda srećom po mene bilo prilično rano, želja mi je bila da budem sportski komentator jer sam smatrao da imam nešto da ponudim na tom planu. A ne ono kao da hodam okolo i da držim nekome govore kako ovaj zna ili ne zna... Volim košarku, pratio bih je i da ne radim ovaj posao, to nema veze sa tim. Ali mislim da je dobro da kad nešto toliko voliš, to i radiš. Dosta ljudi mi je reklo da prepoznaju tu neku emociju kod mene, u mojim prenosima, tekstovima... I ti u jednom trenutku shvatiš da su to stvari koje ne možeš da isfoliraš, ako imaš ljubav i strast prema nekom sportu, bilo što da radiš u vezi sa tim to se primjeti. Kako kažu: ljubav i kašalj ne mogu da se sakriju.
Kako si se zaljubio u košarku, vjerovatno je uticalo to što je Jugoslavija tad bila dosta jaka?
Naravno, to je neki početak, ali moja prava ljubav kreće kad sam otkrio NBA, što je srećom po mene bilo vrlo rano. Kad sam sa 9-10 godina počeo da gledam NBA uporedo sa našima, to je stvarno djelovalo kao druga planeta, kao da su ljudi došli iz vasione i igraju taj sport. Zamisli 88. ili 89. prvi put vidiš Medžika Džonsona, Majkla Džordana, Ajzeu Tomasa... Znaš kako su ti ljudi izgledali naspram bilo kog drugog sporta koji se gledao kod nas. Znamo da je u to vrijeme bila slika Džordana i Maradone – jedan pored drugog i kao neko poređenje, što mislite? I Dijego Maradona jeste genije na svoj način, ali kad vidiš Džordana Maradona ne postoji u toj prostoriji. U to vrijeme su i naši igrači bili fenomenalni, ali opet kad vidiš NBA... Ne postoji bolja liga u bilo kojem sportu na svijetu. Sa boljim marketingom, uslovima... Mi smo imali Kukoča, Divca, Đorđevića, Danilovića, Dražena Petrovića kao perjanice tog pokreta vanserijske košarke, one koje se ja sjećam. A opet, mogu ljudi da to protumače kako hoće, ali kad smo se mi prvi put kao djeca suočili sa NBA ligom, kad smo vidjeli koji su to potezi, brzina, skočnost, preciznost, pronalaženje rješenja... To je bilo kao: što je ovo majko moja? Ja po inerciji gledam svu košarku koju mogu, tako da ja vjerovatno nisam mjerilo. Ali gledati Džordana u najboljim godinama i sve te ljude koji nisu mogli da osvoje titulu od njega, kad imaš deset godina oni ti izgledaju kao akcioni junaci, kao Betmen i Supermen.
Svaka generacija ima svog komentatora. Koliko je bitno imati dobrog komentatora, s obzirom da su nam putem TV-a vrlo često u kući?
Baš bitno. Ne kažem sad da dobar komentator može od loše utakmice da napravi dobru. Ali možde od dobre odličnu, od odlične vrhunsku, antologijsku... I mislim da je to bitno, u smislu da približi sve to malo ljudima. E sad, tanka je linija između toga da ti pretjeraš u objašnjavanju nečega, ali da ljudima malo približiš - tu košarku konkretno u mom slučaju, da je malo osjete, da shvate kroz utakmicu što je bitno: koji potezi, koji igrač radi posao, koji ne radi, zbog čega ovi vode... A istovremeno je fokus na igri, jer igra je bitna. Najmanji problem je pričati o svakom igraču po 20 minuta, ali to odvlači pažnju sa utakmice. Tako da je potreban balans – da je utakmica u fokusu, posebno ove jake, sve što se dešava na terenu, a u pauzama ubacivati zanimljivosti, bitne stvari, jednostavno imati osjećaj kada da nešto kažeš. Mislim da je jako bitno imati osjećaj za trenutak, to je bitno za komentatora. Da isprati neki poen na pravi način, da to ostane upamćeno. Mislim da se tu pravi razlika između lošeg, dobrog i vrhunskog prenosa. Za vrhunski mora da se potrefi i da je dobra utakmica, jer ne možeš ti da sjedneš sam i da misliš: sad ću ja ovo da prenosim i to će ljudi da pamte. Naravno, moraš da imaš i sreće, da prepoznaš trenutak da se nešto dešava i da to ispratiš na pravi način.
U regionu postoji problem sa NBA igračima sa kojima često postoji problem kada treba da igraju za reprezentaciju, ali ti smatraš da problem ne bi trebalo da postoji?
Mislim da je reprezentacija uglavnom donosila benefit onima koji igraju za nju, malo je onih koji mogu da se požale. Ogroman je broj utakmica u NBA i realno zgadi ti se košarka u jednom trenutku, ali to je normalno. Odigraš 100 utakmica u sezonu i onda ne možeš lako da kažeš: idem sad na pripreme, još košarke. Realno je potreban oporavak tim igračima da bi dočekali narednu sezonu, sve to stoji. Ali opet imamo dosta primjera koji pokazuju drugačije: Đinobili, Skola, Noćioni, Priđoni su svi bili NBA igrači i igrali su za reprezentaciju Argentine, ostvarivali dobre rezultate, pa koliko Španija ima NBA igrača – preskoče tu i tamo neko takmičenje, ali većina je skoro svaki put tu. Gasol je praktično u poznim godinama vodio Španiju do zlata 2015, a bio je tu i 2014. na Svjetskom prvenstvu kad su doživeli onaj fijasko u porazu od Francuza. Koliko je Toni Parker zaredom igrao prvenstava. Evo Bojan Bogdanović će da igra ove kvalifikacije za Hrvatsku, a frešak je iz plej-ofa protiv Klivlenda, sedam utakmica. Tako da mislim da gdje ima volje, ima i načina. Naravno, kad je ugovor u pitanju, kad ti neko kaže čeka te 50 ili 100 miliona dolara, to je teško izgovoriti, a ne napisati. I ti potpišeš i svi ti govore „nemoj, povrijedićeš se“, niko nikom tu ne zavrće ruke, ali... Svi mi pričamo: 40 ili 60 miliona, ma kao da je bitno. A kad dođeš u tu situaciju bogami je bitno. O tom se radi, ljudi su uvijek jaki kad raspolažu tuđim sudbinama. No sa druge strane, mislim da su u većini slučajeva igrači koji su igrali za reprezentaciju imali benefita, ne pamtim kad je nekome reprezentacija pokvarila formu, to su rijetki slučajevi. Naravno, oni mogu da bacaju priču o ugovoru, osiguranju, ali što nisu zaustavili Novickog, Gasola, Đinobilija? Mogu da nabrajam do sjutra. Tu je uglavnom odluka na igraču, ako on želi da igra, niko ne može da ga spriječi.
“Budućnost je pokazala karakter”
Što može da se očekuje od Budućnosti u budućnosti, koji su dometi u Evroligi po tvom mišljenju?
Po informacijama koje imam, ekipa će da ima veći budžet, a samim tim se otvara mogućnost da se dovedu kvalitetniji stranci. Mislim da je nukleus domaćih igrača dobar, možda da se osvježe jedna ili dvije pozicije. Budućnost je pokazala veliki karakter prošle sezone, to je peti šampion tog takmičenja. Okej Partizan i Zvezda, dešavalo se tu mimo očekivanja i Cibona, pa Makabi dođe i prošeta se ligom, ali evo ga sad Budućnost i to u plej-of seriji bez prednosti domaćeg terena. Za njih je vrlo bitno da taj veći budžet iskoriste na pravi način, u smislu da odaberu kvalitetne strance, koji će da donesu razliku. Zadržati domaće igrače i tu hemiju među njima i to je onda neka ozbiljna priča. Vidjeli smo da u ovom sistemu takmičenja kakva je ova novokomponovana Evroliga može svašta da se napravi. Tu praktično svi dožive pet poraza samo na putovanja i zamor materijala. Svako svakoga može da pobijedi. Mislim da je ovo za Budućnost veliki korak i da je bitno da naprave dobar posao, da reprezentuju na pravi način region, ne samo Crnu Goru. Naravno, ovo nije nova teritorija za Budućnost, koja je igrala Evroligu prije deceniju i po, samo su imali nesrećne probleme sa domaćim terenom, pa su lutali: Sarajevo, Budimpešta, ne znam ni sam gdje su igrali, ali nije to novo za njih. Velika je to stvar za Bokana i za Džikića i cijeli klub i ako to budu posmatrali kao nagradu, u smislu da ne ulaze u utakmice bez velikog opterećenja, već da igraju hrabro i sa samopouzdanjem, mislim da mogu da naprave pristojan rezultat. Imaće i punu dvoranu, biće tu materijala da se uradi posao
Bili smo dobri, ali ne kao Dream Team
Često slušamo priče o tome kako bi, da se Jugoslavija nije raspala, naša reprezentacija mogla da se nosi sa američkim “Dream teamom”?
Bila bi fenomenalna reprezentacija, ali mislim da tu ne bi bilo rivalstva. Nema šanse da bi to pobijedili. Oni su sve razbili sa pola gasa, odradili tri, četiri zajednička treninga, igrali dvije pripremne utakmice. Pripremali se u Monte Karlu, ne znam da li se to može nazvati pripremama uopšte. Džordan je došao na Olimpijadu zato što je znao da mu neće praviti probleme da igra golf non stop. Čovjek nije spavao prije finalne utakmice... Koliko god mi bili subjektivni i stvarno imali druge najbolje košarkaše, mimo Amerikanaca, nerealno je očekivati da bi mi imali neki egal sa Džordanom, Medžikom, Juingom, Karlom Malounom, Barklijem... Meni je to malo utopijska priča, mislim da bi nas razmontirali jedno 20 razlike, a ako bi krenuli da igraju ozbiljno onda bi vjerovatno i teže stradali. U to vrijeme je bitan bio i faktor straha, jer su se njih svi plašili. Litvanija je izgubila polufinale 50 razlike, aplaudirali bi kad neko od Amerikanaca im zakuca preko saigrača, to je taj nivo impresioniranosti. Mislim da se taj „Dream team“ nije mogao pobijediti.
Galerija
Bonus video:
