Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Alitus - Kiša i tmurni oblaci u prvom pravom jesenjem danu u Alitusu, ispratili su učesnike Evropskog prvenstva. Stanovnici šestog po veličini grada u zemlji košarke i dalje će na video bimu ispred dvorane navijati za Litvaniju, ali neće to biti isto bez košarkaša, bez novinara, bez sadašnjih i bivših premijera... Jedni su otišli u Viljnus, gdje se igra druga faza, drugi su morali kućama. Među ovima drugima su i reprezentativci Crne Gore. Tmurni oblaci nad posljednjeplasiranom ekipom u grupi C nadvili su se znatno ranije, od prvog dana septembra. Od drugog dana šampionata. I padavine nisu prestajale. Nizali su se porazi od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Grčke, pa potpuni potop na kraju, u duelu sa Finskom, koja je sa svega dvije pobjede prošla u drugi krug.
Paradoksalno - Crna Gora je na prvom učešću na evropskim prvenstvima savladala jedino Makedoniju, kojoj je to bio jedini poraz i koja je osvojila prvo mjesto u grupi!
Ko je kriv? A ko nije? Nema nevinih. Od predsjednika Košarkaškog saveza, preko bivšeg predsjednika, predsjednika Izvršnog odbora, direktora reprezentacije, do selektora, savjetnika, igrača...
Predsjednik KSCG
Kažu - Dejan Savićević ima svoje mušice, ponekad uzme sebi previše slobode da komentariše sastav tima, izbor igrača... Ali, predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore je svim srcem i dušom uz reprezentaciju. On je kamen temeljac svih dobrih rezultata koje su postigli fudbaleri. Njemu nije teško da odgleda ni omladince, ni kadete, a zaista bi moralo čudo da se desi da ne bude na čelu kolone kada seniorska ekipa igra bilo gdje na kugli zemaljskoj.
A šta je sa košarkom? Bivši premijer Milo Đukanović funkciju predsjednika Saveza obavlja „kozmetički“. Sa distance. On je taj čija je riječ posljednja, ali odlučuje o onome što mu se servira na tacni. Voli košarku, ali ima prečih stvari. S obzirom na to kakav mu je bio izgled lica poslije meča sa Grčkom, te tokom utakmice sa Fincima, nije isključeno ni da će mu se košarka smučiti. Možda bi tako bilo i bolje, crnogorskoj košarci potreban je neko ko će da zasuče rukave.
Bivši predsjednik, a sadašnji premijer
Mnogi će krivicu svaliti na selektora Dejana Radonjića i njegova odgovornost nije sporna, ali njega je neko izabrao. Uradio je to bivši predsjednik Košarkaškog saveza, a sadašnji premijer Igor Lukšić.
Ali, teško je zamisliti da je on sam to mogao da uradi, bez konsultacija sa ljudima iz Saveza, predsjednikom Izvršnog odbora Veselinom Barovićem, direktorom svih reprezentativnih selekcija Danilom Mitrovićem, ali prije svega sa njegovim nasljednikom u KSCG i prethodnikom na mjestu premijera Đukanovićem.
Jesu li Lukšić i ekipa bili u pravu i da li bi neko drugi imao bolji rezultat, teško je suditi jer to već spada u domen proračanstva, ali odgovornost selektora bez odgovornosti bilo kog drugog iz Saveza gotovo da i nema smisla. A obično se dešava upravo tako, i u šahu se po pravilu žrtvuje samo jedna figura.
Predsjednik Izvršnog odbora
Kao što je to nekada bilo u Budućnosti, sada je u reprezentaciji. Čovjek koji se pita gotovo o svemu je Veselin Barović, predsjednik Izvršnog podbora KSCG, prvi predsjednik Saveza u nezavisnoj državi i dugo godina jedan od najbližih prijatelja Đukanovića. Njegove odluke u košarci nikada nisu dovođene u pitanje, bilo je tako i kada je Budućnost bila državni projekat, kada su se u nju ulagali milioni, isti je slučaj i sada sa reprezentacijom. Valjda je logično da i odgovornost bude srazmjerna tome. U Budućnosti nije bilo tako.
Direktor svih reprezentativnih selekcija
Kada je potpisnik ovih redova prošle godine pisao o Marku Todoroviću, koji je tada ušao u prvi tim Huventuda, Danilo Mitrović i tadašnji selektor Duško Vujošević osuli su na njega drvlje i kamenje što je u „Vijestima“ Todoroviću bila posvećena čitava strana, a pobjedi reprezentacije u prijateljskoj utakmici sa velesilom Bugarskom tek nešto više od pola strane. Todorović je tada proglašen za izdajnika, igrača koji folira povredu, jer nije bio u sastavu juniorske reprezentacije...
Urađeno je sve da mu se smuči dres sa državnim grbom. Godinu kasnije, Mitrović je bez ikakvog razloga uzeo kapitensku traku godinu starijem Bojanu Dubljeviću, dao je upravo Todoroviću (inače izvanrednom momku i igraču, baš kao što je takav i Dubljević), a onda je traka opet vraćena dotadašnjem kapitenu.
Iako nisu sporne njegova ljubav prema košarci i želja da učini sve što je u njegovoj moći i igračima i trenerima sa kojima sarađuje, zar navedena epizoda ne govori dovoljno o njegovoj sposobnosti? I zar funkcija koju obavlja ne nosi sa sobom „komandnu odgovornost“ za rezultat u Litvaniji?
Selektor
Prvi na udaru, naravno, uvijek je selektor. Sve i da je htio, Dejan Radonjić nije mogao da odbije ponuđenu funkciju, jer bi mu karijera bila zapečaćena. Prihvatio je izazov i... sebi zagorčao život. Bez iskustva u samostalnom radu sa seniorskom reprezentacijom, Radonjić je, čini se, prerano gurnut u vatru. Odličan rezultat sa mladom selekcijom i isto takvi rezultati u kontinuitetu sa ekipom Budućnosti, imali su jednu zajedničku nit - Radonjić je bio nesporni autoritet. U nacionalnom timu čini se da nije bilo tako, naročito s obzirom na činjenicu da je u njegovoj sjenci uvijek bio odraz nekadašnjeg selekora a sadašnjeg savjetnika Duška Vujoševića.
Na Radonjićevu dušu, iako to nije bila njegova odluka, ide i činjenica da je reprezentacija pripreme počela sedam dana kasnije u odnosu na druge selekcije. Kako su izgledali, „crveni“ su morali da počnu sedam dana ranije od svih.
Savjetnik
U Crnoj Gori već je stvorena klima da bi naša reprezentacija možda bila prvak Evrope da je na klupi sjedio Duško Vujošević. Pa zašto nije? Čovjek koji je Crnu Goru uveo na Evropsko prvenstvo, odlučio je da se odmori od reprezentacije, iako ona tada nije imala nikakvo takmičenje, a da ostane u klubu koji ga je otpustio poslije vrlo kratkog vremena.
Zašto se nije vratio? Da li je možda osjetio koliki je stvarni domet ovog tima? Umjesto užarene klupe, prihvatio je potpuno benignu ulogu savjetnika.
Da je napravljen rezultat vjerovatno bi bio najzaslužniji, ovako je najmanje kriv. Bez obzira na to što je prisustvovao treninzima, učestvovao u određivanju taktike, ulazio u svlačionicu na poluvremenu... Zar je to bilo malo da se osjeti njegova ruka?
Igrači
Crna Gora u ovom trenutku nema bolje igrače, a izdanja u Alitusu pokazuju da je domet naše selekcije ipak ograničen, da snovi o drugoj fazi nisu bili realnost. Igrači su i u Litvaniji ponavljali da ekipa može bolje, da može da igra kao u kvalifikacijama, ali upravo su kvalifikacije svima zamazale oči. Zašto?
Naša reprezentacija je u kvalifikacijama bila prva u konkurenciji Italije, Izraela, Finske i Letonije. Imali smo dva poraza, u gostima od Italije i Izraela. A kako su prošle selekcije iz naše grupe u Litvaniji? Italija je dobila samo Letoniju, Izrael je dobio Italiju i Letoniju, Letonija nije dobila nikoga, a Finska je, pojačana najboljim igračem Koponenom i iskusnim Motolom, dobila Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu! Gledajući iz tog ugla, čudo iz kvalifikacija dobija sasvim drugu dimenziju, osim što je čudo samo po sebi kada iz malene Crne Gore dođete na Evropsko prvenstvo.
Uz to, poslije godine u Americi, Nikola Peković nije bio ni sjenka igrača koji je harao Evropom, Omar Kuk je bio potpuno van forme (dvije sedmice kasnio sa pripremama zbog operacije djeteta), čak četvorica naših igrača nemaju klub za narednu sezonu, oslonci ekipe Vlado Šćepanović i Goran Jeretin već su u poznim igračkim godinama, Nikola Vučević je došao sa koledža i još se privikava na potpuno drugačiju košarku...
Igračima najviše na dušu ide grijeh što se u njihovoj igri nije vidjela želja. Ako su upravo Šćepanović i Jeretin mogli da skaču sa klupe i bodre saigrače, što to nisu radili ostali? Ako je profesor Vladimir Koprivica (stručnjak za kondiciju) u poodmaklim godinama mogao da pruža ruku trostruko mlađim igračima, zašto je ona ostajala u vazduhu bez otpozdrava?
Navijači
Ako išta može da posluži kao opravdanje igračima, onda je to podatak da su u Alitusu imali svega dva prava navijača (zbog toga zaslužuju da se njihova imena pomenu - Nebojša Mrvaljević i Mirko Radović). Malo više od nas, možda desetak, imali su Hrvati. I oni su ispali, iako su imali bolju reprezentaciju, iako su proglašeni za gotovo sigurne učesnike druge faze.
Ako je Fincima Litvanija bliža nego nama, pa je i razumljivo da ih bude više, zbog čega naša reprezentacija nema bar onoliko navijača koliko je imala BiH, zbog čega Makedonci svoju reprezentaciju vole više nego mi?
Zbog čega, uostalom, naši fudbaleri imaju više nego sjajnu podršku sa tribina i u Engleskoj, i u Velsu, i u Bugarskoj? Odgovor se krije u nekoj od navedenih stavki. Ili više njih istovremeno.
Bonus video:
