Njegov stisak ruke lomi kosti, njegova čelična volja ruši sve prepreke. I kada je, prije nekoliko godina, njegovo ogromno srce na trenutak prestalo da kuca, on se nije predavao. Kao ni bilo kada u životu. Željko Topalović je uvijek izlazio kao pobjednik.
U Podgorici je dva puta fizički napadnut u tunelu Sportskog centra “Morača”, a on nakon toga došao i bio jedan od najzaslužnijih za istorijsku, prvu titulu košarkaša Budućnosti. Prije toga sa BFC-om iz Beočina senzacionalno se plasirao u finale prvenstva Jugoslavije, i prije i poslije Budućnosti nosio je igru Crvene zvezde, potom Borca iz Banjaluke, dok njegova karijera nije naglo prekinuta komplikacijom prilikom rutinske operacije koljena. Ali, jedan san samo je zamijenio drugi, koji se ovih dana ostvaruje u svom najljepšem sjaju. Bio je košarkaški neimar, sada je to i u bukvalnom smislu. Ispod njegovih ruku rađa se bajka...
Kako se sada, sa vremenske distance od 12 godina, sjećaš trenutaka provedenih u Podgorici, u dresu Budućnosti?
"Ako vratim film unazad, sjećam se nekih lijepih trenutaka i lijepih sportskih rezultata, nekog lijepog ambijenta, dobrih međuljudskih odnosa u samom timu, blizine mora, lijepog grada... Kada sve to sagledam iz ove perspektive, i sada bih volio da živim u tom gradu. Mnogo se toga desilo za kratko vrijeme. Mislio sam da ću ostati u Podgorici duže, međutim, i sticaj nekih okolnosti i neke ponude koje sam dobio sa druge strane, odvele su me u drugom pravcu. Ali, kada sam poslije svega analizirao svoj put poslije Podgorice, jako mi je žao što nisam ostao dolje, a imao sam šansu. I danas se kajem zbog toga. Mislim da bih duže igrački trajao i mislim da ne bih doživio povredu koju sam doživio poslije u Zvezdi, koja se na najgori način odrazila i manifestovala u Borcu iz Banjaluke", priča Topalović za “Vijesti”.
• Za Podgoricu te, kažeš, vezuju lijepi trenuci, ali uvertira i nije bila tako sjajna. Jednom prilikom potpisniku ovih redova rekao si, za vrijeme bombardovanja a neposredno po osvajanju titule, da ne bi vjerovao da ti je neko rekao da ćeš tako lijepe trenutke doživjeti u Podgorici, s obzirom na to da si dva puta bukvalno bio fizički napadnut...
"Jeste, da nisam došao u Podgoricu nikada ne bih znao kakvi su ljudi dolje. Crnogorci ipak štite svoje ljude i ipak stoje iza njih. Kada sam imao probleme dolazeći i igrajući za druge klubove u Podgorici, imao sam nekih neprijatnosti i gledao sam ih jednim očima. Međutim, kada sam došao u tu sredinu i kada sam bio dio tog tima, sagledao sam to drugim očima. Uvidio sam da su ti ljudi bili po svaku cijenu uz svog čovjeka, na bilo koji način, da su pružali bezrezervnu podršu klubu. Ovo nije neki izgovor za to što sam ja došao, nego stvarno sam ih tako osjetio. Vidio sam to na svom primjeru, jer sam se ja osjećao lijepo u tom gradu onog momenta kad sam ja bio jedan od njih, kada sam bio njihov. Imao sam priliku da na svojoj koži osjetim zadovoljstvo kada te neko na neki način njeguje, ili kada ti pruža pažnju. U svakom slučaju to jako prija. Zato sam i sve te prethodne neprijatnosti gledao kao dio borbe koju sam ranije doživio, dio borbe za svoj tim, za svoj klub, za svoju sredinu.
• Čak je i tvoja starija kćerka (Željko ima suprugu Mirjanu i kćerke Katarinu i Anastasiju) je prve dane života provela u Podgorici.
"Da, moja prva kćerka rodila se nekoliko mjeseci prije nego što sam ja došao i na neki način odgajila se u Njegoševom parku. Kada nisam imao treninge, vodio sam je u pet sati ujutru u šetnju, jer nije htjela da spava. Tada su bila onako prijatna jutra, uvod u one paklene vrućine. Bilo mi je jako lijepo, ne mogu da se žalim, bio sam zadovoljan i zadovoljan sam otišao. Kažem, okolnosti koje su se desile - dolazak nekih drugih igrača na moju poziciju, te jako dobra finansijska ponuda iz druge sredine - uticale su da ne ostanem duže. Napravio sam grešku što sam otišao, jer sam pošao u sredinu gdje se moglo više zaraditi, ali gdje je bio, smatram, nestručan rad, nezrela atmosfera, i gdje sam, sigurno preopterećen u nekim momentima, doživio i početak povrede koja je kulminirala u Banjaluci.
• Kada je Budućnost osvojila istorijsku, prvu titulu šampiona, govorio si da na to gledaš kao na tortu od koje će i tebi pripasti jedan djelić, jedno parče, i da je to uspjeh kolektiva, a ne bilo čiji pa ni tvoj lično, iako si u njega ugradio vjerovatno više truda nego bilo ko drugi. Muta Nikolić nije htio da te mijenja ni na revijalnim utakmicama.
"Ja znam da je to bio jedan dobar tim, dobro i vođen, i od strane kluba i od strane trenera. Mislim da se tu dobro radilo, da se imalo sluha kako napraviti ekipu, da je i klub odradio svoj dio posla, jer bez zaleđa ili nečeg ispred ne možete napraviti dobar rezultat. Bio sam jako srećan kada smo osvojili titulu. Kažem, sve je to posljedica sasvim solidne ili dobre atmosfere, te sasvim solidnog ili dobrog rada. To je poslije rezultiralo i sljedećim ugovorom, to je taj dio kolača o kojem sam ranije govorio. Mogao sam dodatno da se materijalno obezbijedim u drugoj sredini i pogriješio sam što nisam ostao".
• Bilo je puno lijepih stvari čak i u Beočinu, u Budućnosti, igrao si za Zvezdu... Poslije je došla Banjaluka, ružna epizoda, povreda, operacija, prestanak karijere...
"Promijenio sam devet sredina, svugdje je ostao neki trag. Ja sam u većini sredina u kojima sam boravio bio zadovoljan. Međutim, najlakše je igrati negdje gdje imaš jako dobru atmosferu u timu, kada imaš trenera koji te osjeti, koji shvati šta možeš i koliko možeš. Iz svake sredine nosim neka pozitivna iskustva, jedino nisam zadovoljan svojim nastupima u Zvezdi. Zašto? Iz razloga što to nije bio jedan sinhroni orkestar, što odabir selekcije nije bio najbolji, što između sebe nismo bili pravi prijatelji ili pravi tim na terenu. Škripalo je u međuljudskim odnosima. Tako ja gledam iz ove perspektive i možda nisam u pravu, možda drugi imaju neko drugo mišljenje".
• Šta se dogodilo u Banjaluci?
"Poslije Zvezde otišao sam u Banjaluku i osjetio probleme u koljenu. Otišao sam na ljekarske pretrage, vidjelo se da sam pokidao ligamente. Odatle sam krenuo na operaciju, ta operacija se iskomplikovala, tri minuta sam imao zastoj srca, 45 minuta održavali su me u životu samo pod elektrošokovima, dva dana sam bio u komi. Predviđanja su bila: ako se probudim - vegetiraću, neću biti sposoban za neki normalan život, itd. Nažalost, desila se jedna velika greška doktora, imao sam problem zbog prevelike doze anestetika koju sam dobio. Nisam mogao da izdržim toliku dozu anestezije i operacija je prekinuta u pola. Zvanično je saopšteno da sam imao tromboemboliju pluća, da se pokrenuo tromb i da je zbog toga nastao zastoj srca. Međutim, to je bio jedan od izgovora, ja nikada nisam imao tromboemboliju, jer sam poslije išao na pretrage na VMA i doktori su mi rekli da bi taj tromb ostavio ožiljak, da bi se vidjelo odakle se otkačio itd. Nažalost, ja sam, ljekarskom greškom jako rano prekinuo karijeru, u 29. godini i eto, gledao da se nečemu drugom okrenem, jer sam imao još puno snage i energije koju sam mogao negdje da upotrijebim da bih nešto napravio u životu".
• Otada počinje novi san, koji se ovih dana pretvara u javu.
"Kako mi je košarkaška karijera prekinuta odjednom, iznenada, kako u tom trenutku jednostavno nisam znao šta da radim i u kom pravcu da se okrenem, povukao me mir, spokoj i tišina koju je pružala prelijepa srpska planina Zlatar i odlučio sam da nešto radim i gradim na Zlataru, odakle u suštini i jesam, odakle sam rodom. Međutim, imao sam mnoštvo teških situacija i u tom poduhvatu. U svojoj sredini nijeste uvijek omiljeni, ljudi nešto očekuju od vas, žele da se predstavite u drugom svjetlu. S druge strane, ja sam želio da napravim nešto isključivo radom, redom i disciplinom, kao što sam to radio i u košarci. Bilo je dosta problema, međutim, hvala Bogu mislim da su i ti problemi ostali iza mene i ne treba ih puno apostrofirati. Pred otvaranjem sam objekta koji sam radio jako puno godina, ali nadam se da ću ga u ovoj godini pustiti u funkciju".
• Radni dan počinje u 5 ujutro, a završava se negdje oko 9 uveče.
"U suštini, ja sam u životu uvijek bio disciplinovan. Ono čemu se predam, pokušavam da izguram do kraja".
Sam napravio hotel iz bajke!
Sjajan hotel sa 30-ak soba, izuzetno moderan i urađen sa prefinjenim stilom, ionako privlači pažnju na prelijepom Zlataru. Ali, dah zastaje tek kada se čuje da je Željko bukvalno sve radio sam! Od travnjaka i kamenih staza na prilazu, pravljenja i postavljanja parketa, preko pravljenja šankova, namještaja u sobama, zidanja, pa sve do postavljanja krova... A kako on kaže, najteže je bilo sve to osmisliti.
"Imao sam puno energije, puno želje da nešto novo učinim, puno želje da u nečemu novom napredujem, puno želje da nešto bude lijepo, da iskažem sebe kroz nešto drugo, da pokažem neko svoje drugo svjetlo, različito od onog što sam do tada radio. Eto, to što sam uradio i napravio - to sam ja u suštini, to je nešto što je izašlo iz moje glave, iz mojih ruku, iz moje emocije. Ako sam pogodio - dobro je, ako ne - tu smo gdje smo, moramo ići dalje, nema nazad".
Volio bih da sam uključen u košarku
• Koliko pratiš što se sada dešava u košarci?
"Pa, istina rijetko i odlazim na utakmice, kada stignem odgledam neki meč na TV-u. Volim da pogledam košarku, apsolutno, ali ne živi se od starih dana. Volio bih, možda, i da sam više u tome, ali posao kojim sam se bavio jedno četiri-pet godina radeći taj objekat me je vukao na tu stranu, tako da nisam mogao da se malo više predam bilo čemu drugom. Volim da pogledam, volim da uživam, evo danas kada ste mi dali loptu, zatreperio sam. Ali to je tako, šta da se radi, uvijek svemu dođe kraj", zaključio je Željko Topalović.
Galerija
Bonus video:
