U preko 95 posto slučajeva u košarci porazi nisu nimalo ugodni; ponekad se zna poklopiti da je poraz vrijedan kao pobjeda, ali ovo je vjerovatno prvi put da je jedan poraz, i to domaći, značio veći uspjeh nego bilo koja pobjeda u čitavoj istoriji reprezentacije, piše hrvatski Telesport u tekstu posvećenom uspjehu košarkaške reprezentacije Crne Gore, autora Luke Marina Vuca.
Crna Gora je u pravom trileru izgubila od Letonije 74:80 i plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Kini.
"Vjerovatno ste bezbroj puta čuli tezu kako je Hrvatska mala zemlja s malim brojem stanovnika i stoga su njeni sportski dosezi čudo neviđeno u svijetu. U tu se priču nakon trijumfa na prošlom Eurobasketu uključila i Slovenija, na račun čije se veličine u Hrvatskoj pričaju vicevi — a što tek reći o Crnogorcima?
Odmah po sticanju nezavisnosti, Crna Gora se profilisala u vaterpolo svjetsku silu, a posljednjih se nekoliko godina događa strašan košarkaški uspon. Plasman na SP u ovakvim okolnostima može se okarakterisati jedino čudesnim. Naime, opštee je prihvaćeno mišljenje da su u ovakvom FIBA-inom sustavu nagrabusile one reprezentacije koje nemaju širinu, odnosno koje imaju slaba domaća prvenstva. To je glavno opravdanje iz hrvatskog i slovenačkog Saveza nakon tragičnog raspleta za te dvije reprezentacije.
Kako onda objasniti uspjeh Crne Gore, zemlje od 600.000 stanovnika? Crnogorci igraju istu tu ABA ligu kao i Slovenci i Hrvati, a od potonjih imaju i manje klubova-učesnika. Što se tiče domaćeg prvenstva, bez dileme je slabije od hrvatske i slovenačke lige. Treba napomenuti da je i njih zakačio izostanak NBA i evroligaških igrača: All-Star centar Nikola Vučević nije nastupio ni u jednom susretu; Marko Todorović uključio se tek u posljednjem prozoru, a Valensijin centar Bojan Dubljević propustio je prvu polovinu kvalifikacija.
Svemu tome dodajte da se grupa sa Španijom, Turskom, Letonijom, Slovenijom i Ukrajinom bez zadrške može nazvati “grupom smrti”. Ako ste pratili Eurobasket 2017., vjerovatno se sjećate epskog četvrtfinalnog dvoboja Slovenije i Letonije; lično, to je možda i najbolja utakmica koju sam gledao u životu. Crnogorci su kao okorjeli partibrejkeri i jedne i druge umjesto u Kinu poslali u naslonjače.
Ne smije se zanemariti ni utakmica osmine finala Eurobasketa, koje se vjerovatno ne sjećate, kada je Letonija lakoćom deklasirala Crnogorce, koji su bili u najjačem sastavu, rezultatom 100:68. Nakon ovakvog potopa očekivali biste žestoke reakcije domaće javnosti, ali toga nije bilo ni u tragovima. Ljudi su naprosto vidjeli preveliku razliku u kvalitetu; čak ne toliko individualnom, koliko u nadmoći po stilu igre — arhaična teretna košarka Boše Tanjevića i "run & gun" Ainarsa Bagackisa bili su kao papir i makaze.
Čvrsto jezgro
Nakon Eurobasketa obje su reprezentacije dobile nove trenere (Zvezdan Mitrović i Arnis Vecvargas), ali je uprkos svim kadrovskim promjenama bilo teško očekivati da će se odnos snaga tako drastično promijeniti. Upravo se to dogodilo — Mitrović je pronašao kamen za letonske makaze . Najveći dio posla Đetići su odradili krajem novembra u Rigi. Vecvargas je, vjerovatno misleći da je posao doveden gotovo do samog kraja, okupio bitno slabiju ekipu nego u proteklim prozorima očekujući da će letonska filozofija igre svejedno ponovo prevladati.
Međutim, nije računao na klasu Bojana Dubljevića, koji je većinu susreta neumorno trpao iz reketa dok su Letonci još neumornije promašivali trice. Onda kada su se u posljednjoj četvrtini konačno zahuktali s perimetra te nagužvali reket, Dubi je mrtav hladan izašao na sedam metara i u potpunom egalu povezao dvije trice, premda je prve četiri promašio. Nalet domaćina je odbijen te su Crnogorci prikupili devet poena kapitala koji će se pokazati presudnim.
U goruću Moraču, Letonci su došli pojačani evroligaškim klasama Janisom Strelnijeksom, Janisom Timom, Dairisom Bertansom, a kao podrška je došla i skupina vjernih navijača koji su potegli s dalekog Baltika. Imali su Letonci uraganski start (4:16), u trećoj četvrtini i maksimalnih 13 razlike, a, povrh svega, držali su potrebnih +9 na ulazu u posljednji minut. Nisu izdržali — presudilo je to što je Bertans, jedan od najskupljih šutera u Evroligi, trice gađao 0/8, dok je veteran Aleksa Popović, krilo cetinjskog "dvabaligaša" Lovćena, kome se čitavu deceniju sprdalo po društvenim mrežama zbog slabog šuta, driblingom polomio Martiņša Mejersa i ne trepnuvši stavio odlučujuću tricu.
Ovakav je epilog je posve zaslužen. Već sam pisao o usponu crnogorske košarke, a plasman u Kinu dolazi kao prirodni nastavak nadahnjujućeg procvata. Najveći dio zasluga sigurno treba pripisati treneru Mitroviću koji nije kukao zbog izostanaka, već je stvorio čvrsto jezgro koje je iznijelo većinu kvalifikacija (Suad Šehović, Nemanja Radović, Nemanja Đurišić, Nikola Ivanović, Derek Nidam, Petar Popović i Nemanja Vranješ), a ostatak kombinovao zavisno o potrebi, bez previše filozofiranja oko mladih i starih — u svakom prozoru igrali su najbolji dostupni igrači koji su bili voljni odazvati se. Njegova za ovo podneblje atipična hladna proračunatost najbolje se oslikala po okončanju trilera u Morači kada je smjesta krenuo pružiti ruku Vecvargasu i bezizražajnog lica mu dobacio nešto u stilu “A jebi ga, brate”.
Bili spremni ići u ekstreme
Najbolji igrač? Ubjedljivo Dubljević. Da Valensija nije ispala iz Evrolige, ovakav scenario ostao bi u snovima. Otkako se fantastični centar u junu priključio ekipi, Crnogorci su dobili dimenziju više i upisali vrijedne trijumfe nad Ukrajinom (dva, od kojih gostujući nakon što je prva četvrtina završila 34:17 za Ukrajince), Letonijom i Turskom, a njegove brojke jasno govore (18,2 poena, 6,8 skokova i 1,7 ukradenih lopti) kako se puno ugodnije osjeća kada ne mora mnogo vremena igrati na četvorci, što je slučaj kada je u kadru Vučević.
Neki će zamjeriti što je veliku ulogu u pohodu imao Nidam, ali ako uzmete u obzir da su Crnogorci ‘izgubili’ Nikolu Mirotića i Bogdana Bogdanovića, onda im se može progledati kroz prste zbog angažmana dinamitnog Amerikanca koji je trag ostavio u barskom Mornaru.
I na kraju, nipošto se ne smije zaboraviti na zapanjujući potez bez presedana: igrači Budućnosti Ivanović, Popović, Filip Barović i Suad Šehović igrali su u Rigi 29. novembra, da bih odmah sjutradan odletjeli u Atinu i bili u kadru Aleksandra Džikića u evroligaškom susretu s Olimpjakosom, a zatim se vratili u Podgoricu gdje su dva dana kasnije igrali protiv Turske.
Ivanovića je taj nadljudski, suludi napor koštao povrede od koje se još nije oporavio. Od svih reprezentacija samo su Crnogorci bili spremni otići u ekstreme da bi se snašli u sukobu FIBA i Evrolige.
Uzevši u obzir sve nabrojano, naprosto smo dužni nakloniti se momcima do poda i poželjeti im svu sreću u Kini. Crnogorci su je, bez ikakve sumnje, zaslužili", navodi se u tekstu.
Bonus video:
