Htio sam da je stignem - lakonski je, dok je hramljući napuštao „Moraču”, objašnjavao Bojan Dubljević situaciju iz 2. četvrtine, kada se bacio na loptu za koju je svako u dvorani, vjerovatno i on sam, vidio da je ne bi stigao ni Usein Bolt.
Nikšićki gorostas se umalo povrijedio pri padu, jer su centimetri nedostajali da se zakuca u čeličnu ogradu, ali je ta scena bila savršena najava onog što će uslijediti sat kasnije. Ko je htio da gleda, vidio je da je Crna Gora već u tom trenutku jednom nogom na Svjetskom prvenstvu, jer ekipa sa takvim karakterom teško može da bude poražena...
Nije čovjek koji je zaigrao za nacionalni tim nakon što je Valensija završila obaveze u Evroligi jedini heroj, daleko od toga. Kapiten Blagota Sekulić nije želio da ide na magnetnu rezonancu zbog bola u mišiću, da ne bi slučajno saznao da mu je pukao, zbog čega bi morao da preskoči najvažnije mečeve reprezentacije.
Derik Nidam je stigao neposredno nakon otkaza u Monaku, ali ga to nije pokolebalo. Naprotiv - borio se za Crnu Goru kao da je ovdje rođen i ljubio parket nakon senzacionalnog uspjeha.
Šta tek reći o Aleksi Popoviću? Nekada nezamjenljivi član „crvenih” za reprezentaciju nije igrao gotovo četiri godine, nakon čuvenog debakla u Holandiji, ali se vratio poslije tri poraza u prva četiri kola. I bio je X faktor - na prelomnoj utakmici protiv Slovenije u Ljubljani je u džep strpao sjajnog šutera Klemena Prepeliča, dao veoma važne poene na oba susreta sa Ukrajinom, a trojka u meču odluke sa Letonijom će se pamtiti dugo nakon što završi karijeru...
Suad Šehović je odigrao najviše utakmica od svih (11) i na svakoj pokazao ogromnu želju, jer se bacao na svaku loptu kao da mu od toga život zavisi, a i njegov brat Sead, iako naknadno pozvan za posljednja dva meča, odigrao je veoma značajnu rolu.
Marko Todorović se vratio u nacionalni tim nakon gotovo godinu i po pauze i dao nemjerljiv doprinos, kao i ranije Milko Bjelica, Petar Popović, trojica imenjaka Nemanja Đurišić (u Ljubljani odigrao meč karijere), Nemanja Radović i Nemanja Vranješ, te Dino Radončić, odradili zadatke koji su im bili namijenjeni...
Ključna dva duela preskočio je jedan od lidera i ljudi koji su najzaslužniji što je Crna Gora došla na prag Mundobasketa, Nikola Ivanović, a nije bilo ni tihog heroja pobjede nad Turskom, Ognjena Čarapića.
Svega ovoga vjerovatno ne bi bilo da 6. oktobra 2017. godine za selektora pomalo neočekivano nije izabran Zvezdan Mitrović.
Nekadašnji pomoćnik u Budućnosti, koji je kao 26-godišnjak asistirao Živku-Garu Brajoviću u čuvenom finalu Kupa Jugoslavije 1996. protiv Partizana, čiju su karijeru oblikovali Goran-Poli Bojanić i Duško Vujošević, još 2001. je otišao u Ukrajinu i tamo i u Francuskoj gradio ime. I sam je priznao da nije znao šta može da očekuje, da nije ni pomišljao da opet može da ode u Kinu, gdje je nekoliko puta vodio B selekciju, ali je iz meča u meč sve više vraćao pomalo izgubljeni kult reprezentacije.
Uostalom, 18 ofanzivnih skokova protiv Letonije su pokazatelj da želja i borbenost nekad mogu da nadvladaju nedostatak kvaliteta...
I zato, naslov na sajtu Fibe je prava slika ove ekipe - Malena nacija, veliko srce.
Bonus video:
