Ako bi se pogledala trofejna vitrina nigerijskog Košarkaškog saveza u Lagosu, u njoj bi stidljivo stojao tek jedan pehar pobjednika prvenstva Afrike, i to nedavno osvojenog 2015. godine.
Iznenađenje je veće kada se pogleda roster kojim mogu da se pohvale „Tigrovi“. Njihovi igrači su obično školovani na američkim koledžima, u posljednje vrijeme većina je uspijela i da se domogne NBA lige, pa ipak Nigerija nema bogatu košarkašku tradiciju.
Svijet ima Džejmsa Nejsmita kao oca košarke, u Nigeriji njegovu ulogu odigrao je Valid Zabadne, čovjek koji je 50-ih godina prošlog vijeka donio prvu loptu i koji je, trenirao zainteresovane dječake i djevojčice na tada jedinom terenu u Lagosu.
Baš kao što je bio slučaj i sa Obalom Slonovače, i u temelje ove reprezentacije je bio umiješan srpski stručnjak Vladislav Lučić koji je pet godina vodio ekipu, ali prije svega učio Nigerijce košarkaškim fundamentima.
Klupu „Tigrova“ vodilo je i par američkih stručnjaka. Bivši NBA igrač i trener par ekipa u NBA ligi Džon Lukas II vjerovatno je najzvučnije ime, a za jedini uspjeh osvajanja afričkog prvenstva 2015. godine bio je zadužen sadašnji selektor Angole, i čovjek koji je pekao košarkaški zanat kao video kordinator Grega Popoviča i San Antoinio Spursa, Vil Voit.
Nigerijska košarka ipak ide uzlaznom putanjom poslednjih godina. Od 2012. godine nisu propustili ni jedno veliko takmičenje.
U Kinu idu kao ekipa koja je prva izborila učešće na Mundobasketu (uz Tunis), prošetavši se kroz grupu sa 10 pobjeda i dva poraza (poraženi u utakmicama gdje su zbog rasporeda igrali sa igračima iz domaće lige).
Košarkaški savez je 2017. godine preuzeo Ahmadu Musa Kisa, naftni inžinjer koji je za selektora postavio Aleksandra Nvoru.
Nvora je rođen u Nigeriji, ali već 20 godina vodi košarkašku ekipu javnog koledža Eri u Njujorku. Njegov odabir ima logike, kad se zna da je odlično povezan sa nigerijskom zajednicom u SAD-u, a upravo je za svoj preliminarni kamp odabrao jedan od kampusa Eri koledža.
Selektor „Tigrova“ je odlučio da na prvu prozivku pozove čak 44 igrača, kako bi napravio što bolji i konkurentniji roster.
Svakako raduje podatak da je Al Faruk Aminu je definitivno potvrdio svoj dolazak, kao i veteran Ike Diogu koji nakon „tezgaroško-solidne karijere“ u NBA ligi (šest sezona-šest timova) posljednjih sedam sezona dominira kineskom CBA ligom.
U timu će biti mjesta i za selektorovog sina Džordana Nvorea, krilnog igrača Univerziteta Luivil, koji je u minuloj sezoni završio drugi u trci za igrača koji je najviše napredovao u cijeloj NCAA ligi.
Da Džordan nije tu preko protekcije, govori podatak da je oborio nacionalni rekord Nigerije sa najviše postignutih koševa na zvaničnoj utakmici u kvlaifikacijama protiv Malija. Popularni „Sveg“ je brojao do 36 poena.
U koliko se pozivu odazovu Ekpe Udoh (Nakon epizode u Juti od iduće sezone nastupaće u Patkama iz Pekinga), David Nvaba (Bruklin Nets), Džoš Okogi (Minesota Timbervulvs), KZ Okpala (Majami Hit), Ou Dži Anunobi (Toronto Raptors), Semi Oudžejlej (Boston Seltiks), Nigerija bi definitivno bila respektabilan protivnik koji bi mogao da pomrsi račune Rusima i Argentincima.
Prva zvijezda tima: Al Faruk Aminu
Igrač iza kojeg stoji devet solidnih sezona u NBA ligi. Svoj vrhunac dostigao u timu Portlanda, gdje je bio čovjek od zadatka trenera Terija Stotsa.
Igra po potrebi i krilo i krilnog centra, često umije da se izvuče na šutu za tri poena, solidna defanzivac. Od iduće sezone biće klupski saigrač našeg reprezentativca Nikole Vučevića u Orlandu jer je potpisao ugovor od 30 miliona dolara na tri sezone.
Prednosti Nigerije
Ukoliko bi se samo dio NBA igrača odazvao Nigerija bi dobila dodatnu injekciju eksplozivnosti. Fizički jaki, skočni, forsiraju dosta izolaciju u igri. Nvora je uspio da ih disciplinuje u odbrani.
Na kraju sve zavisi od konačnih 12 putnika koji će se na kraju odazvati pozivu. Motivacije ne fali, pa su tako rekli da će svaku utakmicu u grupi igrati kao finale,
Mane Nigerije
Često nerezonsko ispucvanje i završavanje napada u petoj sekundu bez ikakve potrebe. Na poziciji organizatora deficitarni, jer su Džoš Akojon i Ben Uzo poznatiji kao „shoot first“ plejevi. Nedostaje im iskustva na najvećoj sceni.
Bonus video:
