Najtrofejnija selekcija u istoriji prvestva Afrike (Afrobasketa) je Angola. Sa svojih 11 titula prvaka niko nije ni blizu popularnim „Palancas Negras-ima“ (Džinovske antilopa).
A opet sa druge strane, kad se pogledaju najpoznatiji košarkaši zemlje sa juga Afrike, teško da se može naći i jedan košarkaš, barem sa nekom respektabilnijom karijerom, ili dubokim tragom u NBA i Evropi.
Plafon za najbolje igrače Angole je potpisivanje za neki od portugalskih timova koji, za razliku od fudbala, u košarci ne predstavljaju značajniju ulogu u Evropi.
„Ne postoji ja u riječi tim“ je moto kojeg se u Angoli drže od 2002. godine, kada je u ovoj zemlji konačno završen građanski rat koji je buktio skoro 17 godina i odnio skoro pola miliona života.
I kroz te ratne godine zaraćene strane su znale da spuste oružje kada bi nacionalni tim igrao na nekom velikom prvenstvu.
U Angoli postoje tri obožavana lika, Fidel Kastro (zbog podrške jednoj od frakcija koja je na kraju pobjedila u sukobima), Agostinjo Neto (borac za nezavisnost Angole od Portugala, i prvi predsjednik), i Viktorino Kunja otac moderne košarke u Angoli i čovjek koji je ugradio kamen temeljac za buduće generacije.
Kunja je i sam igrao košarku dok je paralelno radio sa drugim trenerima oko stvaranja nacionalne lige, saveza i nacionalnog tima. Trijmf je došao prvog februara 1976. godine kada je odigran prvi meč u istoriji protiv Nigerije (Nigerija slavila 71:62).
Ono što je Kunji zapalo u oko prvih godina vođenja tima je da „Džinovske antilope“ ipak nisu toliko bile džinovske. Ako bi neki igrač se primakao visini od 198 cm automatski bi igrao ulogu centra, što je u duelima sa fizički jačim i višim ekipama stvaralo problem.
Zato je Kunja odlučio da nedostatak visine trasnformiše u višak brzine, a pojedinac je u svakom trenutku morao da se podredi kolektivu.
Takvom disciplinom su krenuli i uspjesi. Tokom 80-ih godina Angola je počela da igra bitniju ulogu, barem u Africi. Osvojili su tri srebrne medalje, 1986. godine pošli na Mundobasket u Španiji, gdje su uspjeli da pobjede reprezentaciju Australije, ali i da izgube ostala četiri meča.
Potpuno nečekivano Luanda (glavni grad Angole) dobija organizaciju prvenstva Afrike 1989. godine. Vikotrino je odlučio da svoju „sivu eminenciju“ košarkaške filozofije prebaci direktno na klupu nacionalog tima.
To prvesntvo ostaće upamćeno kao najveća dominacija do tada viđenja u Africi. Angola je u prosjeku svoje rivale dobijala 30 razlike za prvo zlato. Od 1989. godine do 2013. godine „Antilope“ nisu osvijle samo dva Afrobasketa, sa 11 zlatnih, jednom srebrnom i jednom bronzanom medaljom.
Kunja je vodio tim i na, za Angolu prvim, Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine. Antilope su imale tu čast da se susretnu sa Džordanom, Medžikom, Barklijem i drugovima iz prvog legendarnog američkog „Dream Team-a“ na otvaranju košarkaškog turnira.
Amerikanci su bili nemilosrdni i „antilope“ su ukroćene sa 116:48.
Kunjini momci se ipak nisu obrukali, a do kraja turnira uspjeli su da vežu dvije pobjede, od čega se izdvaja pobjeda nad domaćinom turnira Španijom sa čak 20 poena razlike.
Angola od 1986. godine do Kine 2019. godine nije igrala samo u Grčkoj 1998. godine.
Poslije Kunje „Antilope“ je vodio Vladimir Romero, a najtrofejniji trener je bio portugalac Mario Palma koji je osvojio četiri Afrobasketa.
Palma (koji na ovom prvenstvu vodi tim Tunisa) je predvodio i tim 2006. godine na Mundobasketu u Japanu, kada je Angola prvi put prošla grupu.
„Antilope“ su bile jače od Paname, Novog Zelanda i Japana, izgubile od Njemačke poslije 3 produžetka, a Španci koji su prvenstvo završili bez poraza su uz Argentinu najveću muku mučili upravo sa Angolom.
U osmini finala, Francuska je dobila u poprilično neizvjesnom meču samo šest razlike.
Nakon decenija vladanja afričkim tlom, Angola je prvi put u preko 30 godina povezala dva Afrobasketa bez zlatne medalje, a posljednje prvenstvo su završili kao sedmi što je najgori rezultat u posljednjih 30 godina.
Sve to natjeralo je ljude iz FAB-a (nacionalni savez) da probaju sa nekim provjerenim trenerom. Odluka je pala na američkog stručnjaka Vil Voita, koji je 2015. godine vodio Nigeriju do njihovog prvog zlata.
Voit koji je karijeru počeo kao video kordinator Grega Popoviča, nije previše odstupao od filozofije koju je postavio Kunja. Ruku na srce „Antilope“ su godinama dobile igrače koji visinom odgovaraju centartskim pozicijama, ali brza košarka je i dalje tu.
Prva zvijezda tima: Janik Moreira
Sa svojom visinom od 211 cm, Moreira i nije tipičan igrač Angole. Košarkaš koji je prije svega čovjek od zadatka i koji je nakon nastupa u NCAA, igrao za par evropskih klubova (PAOK, rusku Parmu).
Prošle sezone bio je u Virtusu Aleksandra Đorđevića. Ubjedljivo najbolji igrač Anole u kvalifikacijama za Kinu, sa 13 poena i 7 skokova po meču.
Prednosti:
Voit je uspio da u tim vrati Valdelisija Žoakima, 208 cm visokog centra, koji je nakon igranja u argentinskom Obrasu Sanitaresu, prešao u francuskog drugoligaša Kimpera.
Timu se odazvao i 40-ogodišnji Eduardo Mingas, angolska verzija Luisa Skole, kome će ovo biti peto Svjetsko prvenstvo.
Tim je iskusan (među nastarijima sa prosjekom od 31 godine), igrači su mahom iz domaće lige, pa se pretpostavlja da će to biti dobro za timsku hemiju.
Voit se odlučio i da među prvima tim povede u Aziju na pripremne turnire u Kini i J. Koreju kako bi se igrači što prije aklimatizovali.
Mane:
Upravo godine mogu da predstavljalju problem, da se u djelo sprovede osnovna nit angloske košarke, a to je brzina. Mingas ima 40, naturalizovani Redži Mur ima 38, Cipriano 37.
Nejasno je i zašto su sa spiska otpali talentovani Bruno Fernando, prvi igrač u istoriji Angole koji je draftovan u NBA ligu, kao i Silvio de Souza koji igra za Kanzas u NCAA ligi.
Angola želi da se domogne Olimpijskih igrara u Tokiju. Preko Srbije, Italije i Filipina, to na prvi pogled izgleda kao nemoguća misija.
Bonus video:
