„Za mene igranje za reprezentaciju je najveća čast koju kao igrač mogu da dobijem. Sada bi mijenjao svoju titulu MVP-a NBA lige za zlato na Mundobasketu“.
Ovo su riječi momka koji u jeku otkazivanja NBA igrača reprezentacijama (SAD, Kanade, Australije) ne samo da se odazvao pozivu, nego je spreman da nosi svoju reprezentaciju daleko. Njegovo ime je Janis Antetokunmpo.
„Janis manija“ trese opasno Grčku i narod vjeruje da na krilima najboljeg igrača NBA lige mogu daleko da doguraju i ponovo kao 2006. naprave značajniji rezultat na svjetskom prvenstvu.
Grčka je jedna od osam potpisnica formiranja svjetske košarkaške organizacije FIBA. Pa ipak dugo vremena nisu igrali bitniju ulogu na svjetskoj košarkaškoj mapi.
Iako su bili među organzatorima FIBE na početku su imali baš banalne probleme, pa tako na EP u Ženevi 1935. godine iako su dobili poziv morali su da odbiju zbog nedostatka para za putovanje do Švajcarske.
U poslijeratnom periodu nosioci grčke košarke bili su Stelios Arvanitis i Jannis Lambrou, košarkaši Panatinaikosa.
I dok je Arvanitis bio simbol timskog rada, miran, nenametljiv, a opet izuzetno koristan igrač, Lambrou je bio svestrani sportista.
Pored košarke, bek Panatinaikosa je bio i reprezentatvac u skoku u vis (dva put čak olimpijac), a bio je i reprezentativac u odbojci (tri puta šampion sa atinskim „zelenima“).
Ipak u to vrijeme glavni igrač „Helena“ neko ko je udario temelje grčkoj košarci bio je Fedon Metju.
Gotovo da tokom igračke karijere nije bilo svestranijeg sportiste od ovog, rođenog Solunca.
Pored košarke Metju se bavio odbojkom, streljarštvom, mačevanjem, tenisom, stonim tenisom, polom, kao i moto-sportom (učestvovao je u moto trkama Grčke).
Međutim Fedon se najviše proslavio u košarci i veslanju (u oba sporta bio reprezentativac koji je predstavljao svoju zemlju na OI).
Tokom košarkaških dana Metju je prvo bio u reketu, zbog svoje visine. Bio je 190 cm visine što je u to vrijeme bilo dovoljno da igrač igra centra. Ipak kasnije će da se prebaci na poziciju pleja (tih godina dosta košarkaša je mijenjalo pozicije) jer je imao precizan šut sa distance, i dobro je organizovao napad.
Nakon igračke karijere, nastavio je da se bavi košarkom i kao trener, bio selektor reprezentacije u 60-im godinama, a svojim doprinosom košarci zaslužio je nadimak kod navijača „Patrijarh grčke košarke“.
Grčka će sa ovom trojkom nastupiti na EP u Egiptu 1949. godine i sa samo dva poraza (od Egipta koji je bio šampion i Francuske) donose naciji prvu medalju sa velikih prvenstva-bronzanu.
Ta ekipa odigrala je i na prvim OI za grčku košarku u Helsinkiju 1952. godine, ali nisu uspjeli da prođu grupnu fazu.
Uslijedilo je post od preko 30 godina za sljedeći uspješni nastup „Helena“. Na EP nisu bili u gornjem dijelu, nisu znali šta je Mundobasket, a daleko su bile i OI.
Da bi se desilo razvijanje košarke, realno potrebno je postojanje jednog igrača koji bi imao status super zvijezde.
Grcima se takav igrač „desio“ u 80-im godinama, kada je svijet spoznao za Nikos Galisa.
Brazil ima Oskar Šmita, SFRJ je imala Dražena Petrovića, Grčkoj je to bio Galis.
Rođen u Nju Džersiju u grčkoj imigrantskoj porodici, Nikos je sanjao da jednoga dana postane profesionalni bokser. Ipak na nagovor majke prelazi na košarku i tu se mnogo bolje pronalazi.
Imao je Galis sjajnu NCAA seniorsku sezonu, a te godine jedini igrač koji je imao više poena od njega u prosjeku je bio Leri Bird.
Subina je trebala da spoji njih dvojicu u Boston Seltiksima, ali tokom ljetnjeg kampa Galis je doživio povredu, pa u Seltiksima odustaju od njega.
Kasnije će čovjek koji se i dan danas smatra košarkaškim plemstvom, i siva eminencija Bostona Red Auerbak izjaviti da mu je u svojoj karijeri najveća greška što nije zadržao Galisa.
Nikos će preletjeti okean potpisati za solunski Aris, i ući u svjetsku istoriju.
Tokom priprema grčke reprezentacije, 1983. godine igraće prijateljski meč sa Sjevernom Karolinom za koju je tada igrao Majk Džordan, Galis ubacuje 24 poena direktno u duelu sa budućim „najboljim svih vremena“ (Džordan ruku na srce daje 34 poena).
Galisu podršku u reprezentaciji tih godina pružaju Panajotis Janakis i Nikos Stavropulos.
Janakis koji će da zavrijedi nadimak „zmaj“, dok će evropska javnost Stavropulosa prozvati „Medžik“ jer je imao nerealne asistencije poput čuvenog košarkaša LA Lejkersa.
Prvo će na Mundobasketu u Španiji da odigraju pristojno, i na kraju završe kao 10., da bi 1987. godine kao domaćini osvojili Evropsko prvestvo.
Galis je turnir u Grčkoj igrao na nevjerovatnom nivou, sipao je bez ikakve milosti svakom protivniku.
SFRJ za koju su tada igrali Kukoč, Petrović, Divac, Rađa, Paspalj, Đorđević...Grčka je pobijedila i u grupi i u polufinalu.
U finalu protiv Sovjeta, Grci su slavili, a Galis je meč završio sa 40 poena.
To je bilo prvo zlato neke grčke reprezentativne selekcije u sportu uopšte pa je ta 1987. ključna za fanatičnu ljubav Grka prema košarci koja traje i dan danas.
Već za 2 godine u Jugoslaviji Petrović i društvo su imali sovju osvetu. Prvo su u grupi dobili preko 30 razlike, da bi u finalu Heleni izgubili 21 poen.
Nakon velike trojke Grčka je i dalje zadržala mejsto u samom vrhu evropske košarke.
U Atlatni 1996. godine konačno odlaze na Olimpijske igre nakon 40 godina pauze.
Sljedeća zlatna generacija došla je prvo dovođenjem Panajotisa Janaiksa na mjesto selektora.
Tim je napravljen po uzoru na 1987, godinu sa tri fantastična spolja igrača kakvi su bili Dimitris Diamantidis, Vasilis Spanulis i Teo Papaplukas.
Iako nisu važili za prvi krug favorita, Grčka je uspjela da nakon grupe prvo izbaci Izrael, pa Rusiju u četvrtfinalu, Francuze u polufinalu, da bi finale zakazali protiv Dirka Novickog i Njemačke.
Pred 20.000 gledalaca Dirk i „panceri“ nisu puno bili konkurentni u meču.
Več naredne godine u Japanu, Grčka je napravila podvig, dobivši ekipu SAD-a u polufinalu.
To i danas predstavlja jednu od najvećih izenanđenja na mundobasketima, jer tim SAD-a je došao sa jakom ekipom, i trenerom Majkom Šiševskim.
Tokom svog mandata kao selektor SAD-a od 2005. do 2016. godine bio je to jedini poraz „coach K-a“.
Posljednjih godina Grci su imali sreće da generaciju koja odlazi, zamjene sjajnim igračima od kojih se najviše ističe Janis Antetokunmpo, koji je već uspio sa 24 godine da postane MVP NBA lige.
Tim je povjeren Tanasisu Skurtopolisu, koji je dugo bio asistent Kostas Misasu.
Prva zvijezda tima: Janis Antetokunmpo
Utakmica mlađih selekcija, ekipa do 16 godina, 2011. godine. Jedan visoki mršavi tamnoputi klinac dolazi do lopte kod svog koša. Slijede dva driblinga, dvokorak i zakucavanje mladog momka na čije će prezime novinari kasnije lomiti jezik.
Sada izgleda nevjerovatno da niko od ekipa sa drafta 2013. godine nije vidio potencijal Janisov, koji je biran tek kao 15. pik, u inače jednom od najgorih draft klasa NBA lige.
Janis je danas u NBA ligi gotovo nezaustavljiva sila. Igrač visine centra, koji se kreće kao bek i ima viziju kao plej. To potvrđuju 27,7 poena, 12 i po skokova i 6 asistencija po meču.
Igrač čije vrijeme u NBA tek slijedi, i kako sam kaže još nije ponudio najboljeg sebe najjačoj košarkaškoj ligi.
Prednosti
Grci dolaze sa najboljim igračem na turniru. Janis će vjerovatno „terorisati“ odbrane, i predstavljati strah u reketu u odbrani, ali to nije sva moć Grčke.
Spolja će pretiti Nik Kalates, u reketu iskusni Burusis i mladi i ogrnomni Giorgos Papajanis.
Tu je i Antetokunmpov brat Tanis, koji će dogodine igrati uz brata u Mivlokiju, kao i iskusni Printezis.
Grčka ima visoku reprezentaciju koja će vjerovatno dominirati reketom, ali i kažnjavati spolja kad se za to ukaže prilika.
Mane
Povreda Kostasa Slukasa, i eventualno propuštanje Mundobasketa ostavilo bi ekipu Grčke „mršavu“ na pleju.
Janis jeste najveće ime turnira, ali generalno još dalje nema razvijen šut sa distance, tako da bi Grčka mogla da ima problema ako se ekipe protiv njih „skupe“ u reketu (tipa Vučević Dubljević)
Bonus video:
