Kakav moćan tim Kanade je trebao da dođe u Kinu.
Džamal Mari sjajni bek Denvera, Endrju Vigins krilo Minesote, Ar Džej Beret ovogodišnji treći pik i neko ko je projektovan kao velika NBA zvijezda, Tristan Tomson krilni centar Klivlenda koji odlično napada ofanzivne skokove, Dvajt Pauel centar Dalasa, Keli Olinik centar Majamija, Šei Gildžes Aleksander talenovani bek OKC-a, roster koji i na papiru izgleda kao ekipa koja može do finala.
Kad se tome doda da je klupu preuzeo Nik Nurs, trener koji je sa Torontom osvojio upravo završenu NBA ligu, sve je izgledalo kao da “Roud Voriorsi” (nadimak nacionalne selekcije) mogu da idu do kraja.
Zbog ovakvog rostera je i grupa H dobila naziv “grupa smrti” jer su Litvanija, Kanada i Australija trebale da se bore za dva mjesta koja vode dalje, a sigurno da ni Senegal ne bi baš bio toliko lagan zalogaj.
Međutim prateći trend svojih američkih kolega svi pomenuti su odustali na kraju od prvenstva, na šok i veliko čuđenje nacije “javorovog lista i sirupa”, ako se uzme u obzir da su gotovo svi u početku pristali da igraju, a neki čak i komentarisali da će ekipa napasti zlatnu medalju.
Sve je ovo poprilično razbjesnilo generalnog menadžera kanadske reprezentacije, i najboljeg kanadskog košarkaša svih vremena Stiva Neša.
Kanađani tako dolaze u Kinu sa igračima koji igraju mahom u Evropi.
Istorijski gledano Kanađanima dugujemo za postojanje košarke generalno. Džejms Nejsmit, Kanađanin rođen u Almantu u Ontariu je neko ko je sa svojim studentima Unverziteta Kanzas 1891. godine osmislio košarku kao sport.
Ipak Kanada kao repezentacija teško da je to vratila profesoru, s obzirom da ne mogu da se pohvale baš medaljama i titulama.
Najbolji nastup “Roud Voriorsa” ikada je na prvom velikom takmičenju na kojem su se pojavili OI u Berlinu 1936. godine. Predvođeni Gordon Fulerom, kao selektorom Kanađani su uspjeli da silovito dođu do finala, dobivši sve reprezentacije više nego ubjedljivo.
U finalu ih je ipak sačekala ekipa SAD-a, koja je dobila na kraju rezultatom 19:8.
Ian Alison je predvodio Kanađane kao najbolji strijelac ekipe, a većina igrača nacionalog tima je dolazilo iz ekipe Vindzor Ford V 8 –ca.
Taj nastup ipak bitnije je po jendom drugom igraču sjevernih komšija SAD-a, Džulijusu Goldmanu.
Ako je Nejsmit “otac košarke” Godlmana mnogi smatraju “ocem moderne košarke”. Naime do 1936 godine, košarkaško pravilo je nalagalo da se poslije svakog koša lopta podbacuje na centru, što je usporavalo igru, i davalao ogromnu prednost ekipama sa visokim centrima.
Prije OI u Berlinu, na zasjedanju FIBA, Godlman je predložio da se to pravilo ukine kako bi igra dobila na brzini. Svi članovi su glasali za promjenu, jedini glas i oštro protivljenje protiv je bilo od profesora Džejms Nejsmita lično. To pravilo je promjenilo tok košarke kao sporta generalno, napravilo je utakmice bržim, bez prekida sa većim rezultatima. Mnogi i dan danas Goldmanovo pravilo smatraju za radikalniji potez od uvođenja linije za 3 poena.
Kanada neće više nikad osjetiti postolje na Olimpijskim igrama ili Svjetskim prvenstvima.
Period kada su bili koknurentni na svjetskoj sceni obilježio je selektor Džek Donahju. Ovaj rođeni Njujorčanin je vodio Kanađane od 1972. godine do 1988.
U Montrealu na OI 1976. godine Kanađani završavaju kao četvrti. U grupnoj fazi završavaju kao drugi, odmah iza Sovjetskog Saveza, sa samo jednim porazom (upravo od SSSR-a), da bi u polufinalu izgubili od SAD-am a potom u borbi za bronzu opet od Sovjeta.
Tada jedan od dominantnijih igrača u redovima “Roud voriorsa” je bio visoki i jaki centar Lars Hansen. Košarkaš koji je nakon NCAA karijere igrao za Sijetl, da bi potom igrao u Italiji i Španiji, gdje je u dresu Barselone završio karijeru.
Hansen je bio Danac rodom, ali je kao srednjoškolac prešao u Kanadu, pa je tako i dobio državljanstvo.
Donahju je vodio Kanađane i na OI u Los Anđelesu do borbe za medalju, ali su mu se prvo ispriječili Amerikanci predvođeni tada koledž igračom, Majkl Džordanom, da bi u tijesnoj borbi za bronzu izgubili od Jugoslavije Dražena Petrovića.
Nakon Donahjua imali su u Kanadi nekoliko obećavajućih igrača, čak i vrhunskog NBA kalibra, kao što su Stiv Neš ili Rik Foks, ali rezultata nije bilo.
Vjerovatno najveća žal ostaje za OI u Sidneju 2000. godine, kada ubjedljivo prvi završavaju grupnu fazu, dobivši i jak tim Jugoslavije.
Kao prvi su u četvrtfinalu pošli na tim Francuske, gdje su platili ceh katastrofalnog prvog poluvremena, da bi na kraju izgubili samo 6 razlike. Da su tada prošli čekala bi ih Australija koju su već dobili u grupi i onda borba sa SAD za zlato.
Tada je dres Kanade nosio Ruan Beret, otac velikog talneta Ar Džeja, koji je u međuvremenu odbio poziv.
Kanađani su se nadali dosta u ovu generaciju i odličnog trenera, ali bez pobrojanih igrača teško da će moći protiv Australije i Litvanije.
Prva zvijezda tima: Kevin Pangos
Igrač koji je trebao da bude predvodnik druge petorke, odustajanjem ostalih preuzima titulu najvažnijeg igrača (Ukoliko se ne odazove Kori Džozef, za šta je postojalo nekih insinuacija).
Pleja Barselone smo imali priliku da gledamo i protiv Budućnosti u Evroligi. Riječ je o dobrom košarkašu koji fino organizuje igru i ima dobar šut sa distance.
Prednosti
Možda to što većina u grupi H vjeruje da su nakon svih otkaza Kanađani devastirani, te da neće moći da se uzdignu iznat takvog problema bude i najjače oružje Kanađana. Igrači koji su u rosteru imaju solidno evropsko iskustvo, a i fizički su solidno pripremljeni.
Za tim igra i bivši igrač Budućnost Volija Oven Klasen
Na kraju ne treba otpisati košarkaško znanje Nik Nursa koji je donio prvu titulu šampiona NBA lige upravo u Kanadu. To je najbolje osjetila Australija na pripremnom meču kada su izgubli 20 razlike od Nursovog tima.
Mane
Pored pomenutih otkaza, Kanađani su jako mršavi na poziciji centra.
Klasen i Berč nisu klasični centri, tako da će Kanadi biti problem da brani reket od centara kakvi su Valančunas, Sabonis, Bogut, Bejns.
Bonus video:
