Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Sedam dana u Kini. Kulturološki i socijalni šok za svakog ko je bio u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, na koji se polako navikavate.
Možda bi vam bilo potrebno i nekoliko od sedam godina, kao Bredu Pitu u onom filmu na Tibetu, da potpuno shvatite običaje, narod, da naučite jezik, da ga pričate otresito kao Kinezi, koji kada govore mahom izgledaju kao da se svađaju ili da se smiju...
Prvi susret sa Nanđingom je dokaz da ste u nekom drugom svijetu. Sve je ogromno - od najveće rijeke na svijetu koja protiče kroz samo jednu zemlju, Jangcea, širokog gotovo dva kilometra, preko redova i redova solitera, nebodera čiji se vrhovi gube u oblacima, tako čestim u ovom gradu.
Nanđing je bio prijestonica mnogih kineskih dinastija, prije svih najpoznatije - Ming, koja je vladala od 1368. do 1644. godine, a baš u ovom gradu ju je formirao Džu Juandžang, poznatiji kao car Taizu. Megapolis koji sada ima preko osam miliona stanovnika pamti i dva horora u XX vijeku - 1937. godine je u invaziji Japana ubijeno preko 300.000 Kineza, o čemu sada svjedoči i memorijalni centar, a od 1946. do 1949. je bjesnio građanski rat, u kojem su komunisti pobijedili i iz Nanđinga, prijestonice tadašnje Republike Kine, protjerali Čang Kai-Šeka i njegove pristalice na Tajvan.
Republiku Kina, tj. Kineski Tajpeh u sportu, a Tajvan kako mi ga znamo, Narodna Republika Kina ni dan-danas ne priznaje. Šta više, ne održava kontakte sa zemljama koje su priznale nezavisnost Tajvana pod imenom Republika Kina i ne dozvoljava mu da bude članica Ujedinjenih nacija...
Na stranu politika i činjenica da se program CNN-a i ostalih inostranih televizija „zamrači” čim počne prilog o Hong Kongu (tamo se već mjesecima lokalno stanovništvo bori protiv zakona o izručivanju svojih građana, koji će uticati na nezavisnost od Pekinga), u Nanđingu može da se uživa.
Nacionalni park sa Ljubičastom planinom (Džongšan), ispod koje je najveća podzemna grobnica u Kini (tu je Džu Juandžang sahranio čak i svoje konkubine), Konfučijev hram, Memorijalni centar masakra u Nanđingu, jezero Suanvu, ostaci gradskih zidina iz perioda Ming dinastije, predsjednička palata, tura brodićem rijekom Ćinhuai kroz centar grada... Sve to vrijedi vidjeti i doživjeti, ali morate da budete spremni na drugačiju kulturu.
Prije svega u saobraćaju - ne zna se ko kuda vozi, da li su po pješake opasniji vozači automobila ili motocikala na električni pogon, koje ne čujete da vam prilaze, a često su na njima i oba roditelja i dijete.
Uzgred, svi imaju neke svoje rute, naglo skreću, a najveći problem je što većina na motorima kuca poruke ili priča telefonom u toku vožnje?!
Hrana je prilagođena domaćem stanovništvu, na engleskom menije možete da pročitate samo u boljim restoranima, mada je posljednjih godina sve više američkih lanaca brze hrane - Mekdonalds, KFC, Burger king, Pica hat... Možda zbog toga sve više Kineza ima problem sa debljinom. Većina je i dalje bez trunke viška, ali i sami žitelji Nanđinga priznaju da na ulicama iz godine u godinu gledaju sve više gojaznih ljudi.
Ako vas put nanese u Kinu, možete da zaboravite da ćete se čuti sa porodicom i prijateljima u Crnoj Gori. Tek ponekad, uz VPN (virtuelna privatna mreža), možete da čujete sagovornika na Vajberu ili Votsapu (Skajp može da radi i bez te pomoći, ali prekida), a zabranjeni su i Fejsbuk, Instagram, Gugl, Gmail, Vikipedija...
Ukoliko ipak krenete, ostavite bankovne kartice kući, jer sa njima možete da platite samo hotele i još poneki restoran. UnionPay, AliPay i Wechat Pay su jedina sredstva beskontaktnog plaćanja, a Visu, Maestro, American Express i Master Card zaboravite.
Donesite keš, zamijenite ga za juane i moći ćete da gledate po cijeli dan lik Maoa Cedunga, jer je on na svim novčanicama...
Bonus video:
