Sa svega 15 godina je debitovao za prvi tim Espanjola, osvajao je titule, igrao za Barselonu, Real, Baskoniju, bio najbolji šesti igrač ACB lige, ali se nikada nije do kraja dokazao. Zvali su ga čak i vječita nada španske košarke, jer nije imao karijeru kakva se očekivala, iako je u jednom momentu nazvan novim Fernandom Martinom, po najboljem španskom košarkašu XX vijeka.
Sada, kao 50-godišnjak, priznaje da se decenijama bori sa depresijom i govori da mu je košarka uništila život. Njegovo ime je Santi Abad, a dirljivi intervju za „Mundo” prenijeli su svi španski i brojni evropski mediji.
- I dalje pomalo igram košarku, ali ne volim da je gledam - rekao je Abad na početku intervjua, upitan da prokomentariše titulu Španije na Mundobasketu u Kini.
A onda je klupko počelo da se odmotava. Čovjek koji je osvojio ACB ligu sa Barsom, Kup Kralja sa tadašnjim Taugresom (Baskonija), u čijem dresu je izgubio i dva finala Saporta kupa, odigrao 364 utakmice u ACB-u sa prosjekom od 7,7 poena i 3,5 skoka, radio sa trenerskim veličinama kakve su Aito Garsija Reneses, Željko Obradović, Serđo Skariolo, Manel Komas, Lolo Sains..., otkrio je da mu je košarka uništila život.
- Neki bi rekli da sam uspio, ali uopšte nisam. Imao sam sreću da igram sa Epijem (čuveni Huan Antonio San Epifanio, op.a), sa Andresom Himenesom, da budem u velikim timovima, ali nisam ostvario ni 10 odsto onoga što sam mogao - rekao je Abad.
Problemi su počeli kada je postao punoljetan.
- Osamdesetih godina sam bio igrač sa najviše fizičkih i tehničkih kvaliteta u španskoj košarci. Nisam se ni takmičio sa vršnjacima, već poslije tri godine bavljenja košarkom sam postao profesionalac. Bio sam budućnost Španije, ali situacija nije bila kao sada. Tada su mlade blokirali veterani, klubovi i, iznad svih, treneri. Nisam imao jak karakter i slomili su me. Sada bi se to nazvalo maltretiranje ili mobing, ali tada je situacija bila takva. Sa 20 godina, nakon sezone u Barseloni, razmišljao je da završi karijeru.
- Sjedio sam kući u fotelji i nisam znao šta da radim. Bio sam bez volje, nisam imao energiju ni za šta. Nije mi se ni jelo, ni pilo, potpuno sam napustio samog sebe. Ali, nisam znao ništa drugo da radim, pa sam otišao te 1989. u Segundu, u Sant Kugat. Dvije godine kasnije ga je pozvao Komas, sa kojim je sarađivao u mlađim kategorijama. Šerif, kako su zvali tadašnjeg trenera Taugresa, obilježio je Abadovu karijeru.
- Htio sam opet da igram na najvećem nivou, zato sam i prihvatio ugovor Baskonije kao za zatvorenika - potpisao sam na dva mjeseca za 200.000 pezeta (1.200 eura) i dobio krevet u hostelu. Prihvatio sam.
Ubijedio je čelnike kluba iz Vitorije za ta dva mjeseca i u sezoni 1993/1994. bio najbolji šesti igrač ACB lige, a posljednji je otpadao sa spiska reprezentacije Španije za Mundobasket 1994. u Kanadi i Eurobasket 1995. u Grčkoj. U sezoni 1994/1995, kada je sa Taugresom osvojio Kup kralja, počeli su najveći problemi.
- Plakao sam kući svakog dana. Jednog dana sam zamolio za pomoć klupskog doktora, a Komas je to saznao. Dva dana kasnije, nakon oštrih pitanja novinara, samo je rekao: „Znate, Santi je lud”. Od tog trenutka više nikoga nisam pitao za pomoć. U ljeto 1995. je otišao u redove prvaka Evrope, Real Madrida, kod Obradovića, ali su se problemi produbljavali.
- Moje mentalno zdravlje je postajalo sve gore. Samo sam tonuo sve dublje, čak sam znao da zaustavim auto da bih se isplakao. Ali, nisam pomišljao da odustanem, jer ništa drugo nisam znao da radim. Bilo je dana kad nisam htio da ustajem iz kreveta, kada mi se nije živjelo, ali sam znao da ne spavam cijele noći i onda odigram utakmicu kao zvijer.
Sada kaže da je stabilniji, zahvaljujući osmogodišnjem sinu, ali je srceparajuće njegovo priznanje na kraju intervjua.
- Tužan sam i dalje, ali mogu da pričam o bolesti i da zadržim suze. Da li sam srećan? Ne. Svake godine se molim da budem srećan zbog nečega, ali nemam nikakav cilj u životu - zaključio je Abad.
Rođeni baksuz - otišao da zaradi novac, izgubio 27 kilograma za mjesec i po
Karijeru je završio 2002. kao 33-godišnjak. Bio je učesnik španske verzije rijalitija „Survajvor” - „Supervivijentes”, naravno zbog novca.
- Zamolio sam svog psihijatra da prestanem da uzimam ljekove da bih otišao. Ali, dobio sam hepatitis i izgubio 27 kilograma za mjesec i po.
Na pitanje zbog čega je sve ovo otkrio, Santi Abad je naglasio da želi da spriječi druge da prođu kroz iste muke kao on.
- Nadam se da će ovaj intervju pomoći sportistima, jer sam siguran da u ACB ligi, rukometnom Asobalu ili fudbalskoj Primeri ima igrača koji se bore sa depresijom.
Bonus video:
