Dokumentarni film „Rađa“, priča o legendi hrvatske i jugoslovenske košarke, Dinu Rađi, proteklih dana prikazan je premijerno u Splitu, a potom i u Zagrebu.
Film reditelja Vojana Kacića sniman je tri godine na lokacijama koje uključuju Boston, Njujork, Atinu, Zagreb, Beograd, Zadar i Split. Pored rijetkih arhivskih snimaka i podsjećanja na rane košarkaške korake, o trofejnom stanovniku Kuće slavnih u filmu govore neki od njegovih najpoznatijih saigrača, trenera, ali i poznatih NBA imena.
Koliko mu je značilo doživjeti premijeru baš u svom rodnom Splitu, Rađa je nakon tek par sati sna publici na internetu otkrio u svega četiri riječi - emocije su zaj***na stvar.
U telefonskom razgovoru za „Vijesti“, pred pojavljivanje pred zagrebačkom publikom, govorio je između ostalog o utiscima sa premijere, daljim planovima za promociju filma i o izazovima u odabiru materijala koji se konačno našao pred publikom.
- Bilo je jako teško, od 300 sati materijala morati iskidati sve... Nekad ti duša plače za nekim scenama, ali jednostavno ne možeš sve uvrstiti. Publika u Splitu je reagovala super, ali to je publika koja me je gledala i pratila odranije. To su moji prijatelji, familija, tako da su možda i previše subjektivni. Radi se na tome da bude još promocija, već je dogovorena jedna u Zadru, trebalo bi da tu bude i Sarajevo, Beograd, pregovaramo sa nekim televizijama koje bi film eventualno otkupile - kaže Rađa.
Uspjesi na klupskom i reprezentativnom nivou ređali su se od najranijih dana karijere - dvije titule prvaka Evrope sa Jugoplastikom (1989. i 1990), Svjetsko juniorsko prvenstvo (‘87) i dva Evropska prvenstva u dresu Jugoslavije (‘89. i ‘91), srebro sa Olimpijade u Seulu ‘88. i bronza na EP ‘87. U dresu Hrvatske osvojio je srebro na Olimpijadi u Barseloni ‘92, a tu su i bronzane medalje sa dva Evropska i jednog Svjetskog prvenstva.
Ako mora da izabere trenutke iz filma i karijere koji su mu najviše pri srcu, Rađa izdvaja dva uspjeha:
- Uvijek je to taj Minhen, prva titula prvaka Evrope sa Jugoplastikom i medalja u Barseloni ‘92. koji su bili posebno iskustvo.
Hrvatska se u Barseloni, na svom prvom velikom takmičenju, za olimpijsko zlato borila protiv najslavnijeg američkog „Drim tima“ u istoriji, a Rađa i saigrači su se zvijezdama predvođenim Majklom Džordanom nadmetali usred burnih ratnih dešavanja u domovini.
- Bilo je jako teško, to doba je bilo nesretno... Pola mozga je na treningu, a pola na tom što se dešava - ne ponovilo se.
Prvu juniorsku titulu prvaka Jugoslavije u dresu Jugoplastike osvojio je u Crnoj Gori, u Herceg Novom, a kada su u pitanju prvi košarkaški koraci, glavni „krivac“ što se počeo baviti sportom bila je majka.
- Moja stara je najzaslužnija, jer me ona u suštini nagovorila da počnem nešto da treniram, ali sve dok nismo osvojili Kup prvaka nisam razmišljao o tome da bi to mogao biti moj životni poziv. Razmišljao sam koju ću školu, šta ću - kazao je Rađa, dodavši da mladi koji pogledaju ovaj film „mogu puno toga dobrog da nauče".
Rađa je 1989. na NBA draftu odabran kao 40. pik od strane Boston Seltiksa, a nakon još četiri sezone u Evropi i nakon Splita se preselio u Rim, da bi ‘93. konačno zaigrao u areni u kojoj je „Havliček ukrao loptu“. Već u prvoj sezoni imao je zapaženu ulogu i bilježio više od 15 poena po utakmici, ali privići se na novu sredinu je bilo sve osim lako.
- U to doba je NBA bila veliki bauk, nije se znalo gdje ćemo, rijetko smo mogli gledati utakmice preko TV-a, svima nam je to bila nepoznanica. Bilo je teško, međutim, vjerovali smo u sebe i uspjeli nekako probiti put današnjim generacijama da mnogo lakše idu u NBA.
Po povratku u Evropu 1997. Rađa je igrao za Panationaikos, Zadar, Olimpijakos, Cibonu, a slavna karijera završena je 2003. tamo gdje je sve i počelo, u Splitu. Naravno - osvajanjem titule prvaka Hrvatske.
Kao kruna karijere, 2018. je stigao poziv u Kuću slavnih u Springfildu. Tada je postao tek četvrti košarkaš sa prostora bivše Jugoslavije među najvećim imenima svjetske košarke, a prije njega, u Kuću slavnih uvršteni su Krešimić Ćosić (1996), Dražen Petrović (2002) i Dražen Dalipagić (2004). Prošle godine im se pridružio i Vlade Divac.
O neočekivanom pozivu i osjećaju da danas među besmrtnima predstavlja one koji su bili kraj njega tokom karijere Rađa kaže:
- Bilo je jako emotivno, sedam dana nisam došao k sebi. Košarka je, naravno, timski sport, nije tenis, bez svih ljudi koji su bili oko mene ne bi bilo ni mene. Tako da, naravno, moraš osjećati zahvalnost prema njima, meni je to normalno.
Nekadašnjeg saigrača iz Jugoplastike i reprezentacije, Tonija Kukoča, po ulasku u Kuću slavnih nazvao je čovjekom sa kojim bi i danas mogao “igrati zatvorenih očiju”, a bez puno dileme je za čitaoce odabrao i svoju idealnu petorku: Rađa, Kukoč, Dražen Petrović, Vlade Divac, Jure Zdovc.
Rat Uleba i Fibe osjećaju manje zemlje, ali naš najveći problem je previše stranaca
Rađa je danas predsjednik Stručnog savjeta za mušku košarku u Hrvatskom košarkaškom savezu i ističe nekoliko izazova sa kojima je suočena košarka u regionu.
- Definitivno smo u problemu kad dođu kvalifikacije, i taj rat Uleba i Fibe najviše osjećaju manje zemlje. Ali, definitivno mislim da je najveći problem previše stranaca - domaće igrače zanemarujemo, tražimo previše rezultata umjesto da se uloži novac u rad sa mlađim talentima i njima da šansa.
NBA? Jedva čekam plej-of, sedam ekipa mogu da budu prvaci
Neskrivenog ljubitelja bostonskih timova, Seltiksa i Nju England Petriotsa, za kraj razgovora je bilo nemoguće a ne pitati o najaktuelnijoj temi u američkom sportu - da li će najbolji kvoterbek u istoriji američkog fudbala nakon 20 godina promijeniti sredinu i kakve su šanse njegovog bivšeg tima u osvajanju titule NBA prvaka.
- Nadam se da će Brejdi ostati, ali nikad ne znaš, zeznut je to sport. U NBA će biti interesantno, ima šest, sedam ekipa koje mogu biti prvaci, tako da jedva čekam plej-of.
Bonus video:
