Kada je u Baru, ili u Americi, Boro Vučević ne propušta košarkaške utakmice. Košarke zasada nema, neće je biti još neko vrijeme, pauza zbog pandemije je duga...
Kraljica igara ipak fali, jer je ona, kako kaže nekadašnji evropski prvak sa Bosnom i otac NBA zvijezde Nikole Vučevića, sastavni dio njegovog života....
- Navikli smo da stalno budemo u dvorani, da gledamo utakmice kada smo u Baru. Mornar, Budućnost... Kući naravno, gledamo Evroligu i NBA, a kada smo u Americi onda uživo pratimo utakmice najjače lige na svijetu, tako da smo stalno uz košarku - kaže Boro Vučević za TV Vijesti.
Porodica Vučević skoro pola vijeka je u košarci. Braća Savo i Boro godinama su sa velikim uspjehom igrali na najvećoj sceni, ali sve ih je nadmašio - Nikola. Boro sa pažnjom prati NBA karijeru svog sina.
- Moram da priznam da sam više nego zadovoljan kako sve ide, kako napreduje, kako je tekao i kako teče njegov košarkaški put. Napravio je izvanrednu karijeru - rekao bih da je tu na sredini puta, da ima još vremena da napreduje i da se dokazuje. Iskoristio je vrijeme dobro, napredovao, stigao do ol-stara - kazao je Vučević.
Tim sa Floride je prošle sezone nakon šest godina posta izborio plej-of Istoka. Moglo je to da se desi i ranije, a Vučević je objasnio i zašto....
- Po meni su napravili jednu, dvije greške, kada su pustili Oladipa i Herisa. Sa njima bi izgledali drugačije ali dobro, te stvari se dešavaju - priča Vučević.
Nikola je više puta kazao da sve što je postigao u karijeri duguje ocu, da mu je on bio i ostao košarkaški uzor.
- Ja sam ponosan, ali mislim da nisam najzaslužniji... Mislim da je najzaslužniji ipak on. Ja sam mu pomagao sa savjetima, u momentima kada mu je bilo teško, kada je bio mlad, kada je razmišljao, kada se pitao da li može. Uvijek sam ga bodrio da istraje. Mogao sam da mu ukažem kao bivši igrač na neke detalje da ih popravi. Kada bih to morao u procentima da kažem, to je mojih 10 odsto, ostalih 90 je njegov rad, posvećenost i naravno ljudi koji su radili sa njim kroz karijeru da dostigne taj nivo - rekao je Vučević.
Boša nam je bio trener i drug
Razgovor sa Borom Vučevićem nemoguće je uraditi bez povratka u prošlost - karijeru počeo u Mladosti iz Bara davne 1975, a tri godine kasnije uslijedio je poziv koji mu je promijenio životni put....
- Bio je to, neću reći šok, ali svakako iznenađenje. Tako su se, međutim, posložile kockice i ja sam dobio poziv da idem u Bosnu, da treniram sa njima sedam dana. Nakon toga, Bogdan Tanjević mi je rekao: ‘Ti ostaješ ovdje’. U tom momentu bio sam oduševljen, ali sam se i pitao da li mogu i šta dalje... - priča Vučević.
I tako, do krova Evrope - Bosna je 1979. godine postala prvi klub sa prostora eks-Ju koji se okitio tadašnjim Kupom šampiona.
- Ta generacija je bila besprekorna, ne pamtim da je bio ijedan problem. Klub je ispunjavao sve obaveze, djelili su se stanovi, auta - nisu bili ugovori kao danas, ali nikad ništa nikom nije falilo.
Do titule se nije moglo bez gvozdene trenerske discipline...
- Boša je uvijek bio strog, bolje reći zahtjevan. I on je bio mlad, imao je 32 godine, bio nam je drug i trener. Kada se završi trening on je sjedio sa nama, družili smo se, pili piće, ali kada bi utakmica počela on je bio potpuno drugi čovjek. Mi smo izvanredno sarađivali sa njim - kazao je Vučević.
O godinama u Sarajevu, u koji je došao kao 19-godišnji mladić iz Bara, i dalje priča sa sjetom...
- Tamo sam stvorio porodicu, dobio prvo dijete. Nisam se samo razvijao sportski, igrački, nego i kao čovjek, ličnost - bila je mnogo zdrava sredina, imali smo klub koji je bio perfektno organizovan, što su pratili rezultati jer to jedno bez drugog ne ide. O Bosni mogu samo da kažem sve najbolje i ja uvijek kažem da mi je Bosna dala više nego ja Bosni
Legendarni Mirza i „izgubljene” uspomene
U moru asova nekadašnje Bosne, popularnih „studenata” sa Skenderije, Vučević je izdvojio jednog - Mirzu Delibašića.
- On je bio najbolji. Bio je vođa, pravi vođa, ličnost, veliki igrač. Svi smo mi imali dodatno samopouzdanje igrajući uz njega. Igrajući sa njim osjećao sam sigurnost i znao sam da ću imati mnogo lakšu ulogu kada sam pored njega, nego kad moram sam da rješevam neke stvari za koje realno u tom momentu nisam bio spreman - rekao je Vučević.
Ima nešto za čim i žali...
- Sve medalje, pehare, slike - sve što je bilo vezano za moju karijeru u Sarajevu ostalo je u mom stanu. Ja sam bio u Švajcarskoj u Lozani, kada je počeo rat 1992. godine, a sve iz stana je odnešeno. To je jedino što mi je žao. Nije mi žao ništa materijalno, ali te uspomene iz Bosne su mi najviše značile - rekao je Vučević.
Bonus video:
