Savo Vučević je poslije 16 godina poslovno u Crnoj Gori – posljednji put je 2004. vodio belgijski Šarleroa u duelu protiv Budućnosti, takođe u Evrokupu.
U Podgoricu je sada došao kao trener francuskog Burga, kluba sa kojim je za četiri godine od drugoligaškog francuskog ranga došao do evropske scene. I koji je postao značajan faktor.
U debitantskom nastupu stigao je do Top 16 faze, prošlu sezonu završio je na petom mjestu u šampionatu, a u tekućoj, iskidanoj koronavirusom, trenutno zauzima treće mjesto.
Sve je to ostvareno uprkos činjenici da je Burg bio prvi evropski klub koga je virus bukvalno pokosio i primorao da 21 dan bude i van treninga i van takmičarskog ritma.
“Osmorica igrača su istovremeno imala virus. Imao sam i ja. Nismo mogli da treniramo tri sedmice, a kada su se igrači oporavili gostovali smo Partizanu nakon samo tri treninga. I dobili meč. Ta pobjeda, kao i pobjeda na startu Evrokupa, protiv Bahčešehira u gostima, bili su veoma, veoma važne”, kazao je Vučević za TV Vijesti.
Kako se od druge lige dolazi do takvog rezultata i uspona – u organizaciji je ključ.
“Burg je izuzetno organizovan klub, sa predsjednikom koji zna šta radi i ima viziju. Imamo sve uslove – dvoranu na raspolaganju 24 sata dnevno, malu dvoranu, prateće objekte.
Druga stvar je entuzijazam i ljubav – Burg je malo mjesto, sa 50-ak hiljada stanovnika, koji žive za košarku i klub, ističe Vučević.
Ali, bez dobrog i planskog rada na stvaranju tima i igre, sve bi bilo uzalud.
“Mislim da smo svih ovih godina na pravi način selektirali ekipu. Nismo pravili greške, a jedan, a tek dva ‘pogrešna’ igrača mogu sve da promijene. Ne mislim na košarkaške kvalitete, ali dogodi se da se profil ličnosti, navike igrača jednostavno ne uklope. Četvorica igrača iz sadašnje postave su sa mnom u Burgu od početka, pa i to nešto govori”.
Burg će, priznaje Vučević, zbog toga ostati zauvijek u njegovom srcu, a volio bi, kaže, da u njemu i završi karijeru.
“Ni za jednog trenera nigdje nije lako, ali mnogo je lakše kada radiš u klubu koji ima strukturu, planove, atmosferu… To imam u Burgu. Možda i završim karijeru ovdje, zaista uživam i znam da ćemo, kada se rastanemo, ostati prijatelji i u prijateljskim odnosima”, kaže 63-godišnji Baranin.
Savo Vučević je kroz cijelu trenersku karijeru gradio reputaciju trenera-stvaraoca, čovjeka “ispod radara”, ali stručnjaka koji je sposoban da pokrene stvari, oporavi posrnule klubove, izvede ih na put. To je radio u Šoleu, zatim u belgijskom Šarleroa, u Monaku. Ipak, ističe uspjeh koji je napravio sa Antibom, koga je vodio od 2007. do 2011.
“Takav sam trenerski imidž stvorio, odgovara mi takav stil rada. Recimo, Šarleroa nije bio prvak Belgije četiri godine, a imao je najbolje košarkaške uslove, a u prvoj sezoni smo vratili titulu. Šarleroa sam napustio nakon poziva Antiba, slavnog francuskog kluba, koji je sportski odumirao. Iz Evrokupa sam došao u treću francusku ligu, ali to je bio izazov za mene. Takođe, odgovaralo mi je da živim na moru zbog porodičnih razloga, ali je dolazak u veliki klub koji je bio u problemu bio zaista inspiracija. I uspjeli smo da spasimo Antib, da nismo ušli u drugi rang, klub bi se možda ugasio. To je za mene uspjeh vrijedan trofeja, svaka sezona u Antibu je bila takva”.
Gdje god je radio držao se jednog principa...
“Uvijek sam tražio jednu stvar – ja odgovaram za moj posao, odluke su samo moje. Snosim punu odgovornost, ali i samo ja odlučujem. Dok je tako možemo da sarađujemo, ako to nekome ne odgovara, rastajemo se”.
Savo Vučević je jedan od šestorice crnogorskih trenera koji rade na najvećoj evropskoj sceni, u Evroligi i Evrokupu.
Više ih ima samo Španija...
“ Nekada, u vrijeme velike Jugoslavije, bilo je jako teško igračima, trenerima, pa i sudijama iz Crne Gore da se probiju. Rano se odlazilo u druge klubove, veće i jače. Budućnost je 80-ih godina to promijenila, bila je lokomotiva… Sada je tržište prošireno, košarka se igra svuda… Ja sam već starija garda, ali dolaze novi momci. Zvezdo (Mitrović) radi sjajne stvari u Monaku, Radonjić u Evroligi, Mihailo Pavićević je moja generacija, sjajan trener, tu je mlađi Mijović, da ne pominjem kakvu reputaciju ima i šta znači Duško Ivanović. Radujem se svim njihovim uspjesima, svim uspjesima Mornara, mog kluba, kluba koji mi je u srcu i koji se sjajno predstavlja na evropskoj sceni, kao i Budućnosti, koja godinama ima važnu ulogu. Imamo košarkaški gen, to je sigurno”, ističe Vučević.
Primjer njegove porodice je i najbolji – Savov brat Boro bio je šampion Evrope sa Bosnom, a Borov sin Nikola – NBA superstar.
Savo je bio svjedok Nikolinog razvoja…
“Godinu smo bili zajedno u Belgiji, pratio sam, naravno, njegov razvoj. Maštao je o NBA ligi, znam kako je izgledala njegova soba… Ali, konkurencija je ogromna, svi žele da dođu do tog nivoa, a samo najbolji i privilegovani uspiju. Naravno da u Nikolinim počecima nisam mogao da pretpostavim da će doći ovako daleko, ali kada je sjajno odigrao dvije godine na koledžu bilo je jasno – ne mogu reći da sam znao, jer u sportu se nikad ne zna – ali bio sam siguran da će da iskoristi šansu koja mu se ukazala. On ima izuzetan karakter, a i skromnost, ako se pravilno rasporedi, jeste vrlina, iako mnogi kažu da nije. Nikola je zaslužio sve što mu se događa i status koji ima”.
Porodičnu tradiciju Vučevića nastavlja i Vuk, 18-godišnji Savov sin, koji je član prvog tima Burga.
Otac – trener, nije idealna kombinacija, ističe Savo.
“To je mnogo teško, to mu je hendikep. Sa mnom je od mlađih selekcija, a volio bih da ode negdje. Bilo bi mu lakše, nije lako imati tatu za trenera, mada se misli drugačije. Vjerujte, nije lako”.
Bonus video:
