Legendarni srpski trener, Dušan-Duda Ivković, biće sahranjen sjutra u Beogradu, a danas se od njega oprostila košarkaška porodica na komemorativnoj sjednici.
Najviše je o njemu pričao njegov dugogodišnji saradnik, učenik i kum, Željko Obradović.
„Otišao je čovjek koji je meni bio sve - trener, učitelj, mentor, kum, prijatelj. I ne samo meni. Ne bih htio da govorim o Dudi kao treneru i onome što je ostavio za sebe, o titulama i trofejima koje je osvajao, o neizbrisivom tragu koji je ostavio svuda gdje je radio. O tome su govorili svi koji su imali priliku s njim da rade. Svi su saglasni da im je pomagao ne samo da budu bolji igrači, već i bolji ljudi”, rekao je Obradović i nastavio:
„Nažalost, prošlog četvrtka ujutro rano Nena me je probudila sa viješću da nema više Dude. Bio sam u šoku, zatečen, pun emocija, a znao sam da moram da idem da radim sa igračima tog jutra. U glavi sam imao ono što mi je govorio Duda, da niko ne vidi šta mi se dešava. Prije treninga svratio sam do našeg prijatelja Mirka, koji je istog trenutka kada me je vidio pitao šta se desilo. Rekao sam mu za Dudu, kao što nisam mogao da sakrijem ni od svog kondicionog trenera Bate Zimonjića. Odradio sam trening, krenuo, okrenuo moju Anju i nisam mogao da je zaustavim da plače. Pokupio sam onda sina Đorđa, da odemo do Nene i kumića. Moj sin ima 21 godinu i nikad ga nisam video tužnijeg. Stavio je kapuljaču na glavu da sakrije tu tugu, ali nije uspio. Moja djeca su kuma Dudu obožavala”.
Ispričao je zanimljivu anegdotu iz Grčke.
„Duda me je te godine odveo i prvi put na buzuki, bio je veliki prijatelj sa svim grčkim pjevačima. Jednom prilikom mu je čuveni pjevač iz Soluna Paskalis Terzis prišao i pružio ruku i na tipičnom grčkom mu je rekao ‘Ivkovic’. I to bih mu uvijek govorio kada smo imali te naše noći. Okrenuo bih se ka njemu i na isti način bih mu to izgovorio, a znali smo samo on i ja o čemu se radi. Uvijek smo imali tu malu tajnu između nas. I sad nije bilo čovjeka u Atini koji mi nije prišao i izjavio saučešće. Ostavio je veliki trag radeći u pet klubova. Te 2012. je spletom okolnosti riješio da ne nastavi karijeru u Olimpijakosu, a ja u Panatinaikosu. Nešto su prepoznali, pa su nam dali priznanja počasnih građanina Atine. Znam koliko je volio Atinu, meni je taj grad ostao u uspomeni po nečemu što je bilo izuzetno značajno za mene, da je 1999. krstio mog sina Đorđa, kao što je i Nena krstila moju ćerku Anju u Beogradu”.
Govorio je i o događajima iz 1992. godine.
„Ispričaću vam koliko je on volio košarku. Tokom 1992. bio sam trener Partizana kao i sada i izbacili smo ekipu Kindera iz Bolonje i plasirali se na fajnl-for. Kasno smo se vratili u hotel poslije utakmice, bar je bio zatvoren i tu je bio pokojni predsjednik Partizana Radojica Nikčević, nažalost pokojni kum Milenko Savović, Duda, Kića i ja. I pošto nam se pila kafa u četiri ujutru, otišli smo u sobu i otvorili mini-bar, a u njemu kafe koliko hoćeš. I na zidu je počeo da mi objašnjava rotacije u odbrani. Naravno, ja ustanem i počnemo da diskutujemo, a ova trojica gledaju u čudu. Duda shvati o čemu se radi i okrene se ka Radojici i kaže ‘Znaš ti o čemu se ovde radi?’. On mu je odgovorio: ‘Nema veze, daj ti meni još malo kafe’”.
Obradović je pričao o saradnji sa Dudom u reprezentaciji.
„Te iste 1992. Duda me je pozvao da mu budem pomoćnik u reprezentaciji. Bila je to izuzetno teška godina, kada je trebalo da idemo na Olimpijske igre. Nikad neću zaboraviti trenutak kada su nam saopštili da smo izbačeni, kao i reakciju igrača, tu tugu i plač. I Duda je tu reagovao i rekao: ‘Vratićemo se bolji i jači’. I sve je uradio da tako bude. Zahvaljujući svom autoritetu i grčkim prijateljima uspijevali smo da se okupljamo, da pod ‘ol-stars’ imenom igramo prijateljske utakmice u Atini”.
Govor je Obradović završio okrenuvši se ka slici Ivkovića.
„Draga kuma Neno, imala si divnog čovjeka. Kumići, možete da budete ponosni na vašeg oca i sve što je uradio, a imate mnogo toga njegovog u sebi. Želim da nastavite što je radio. Vole vas Vesna, Anja, Đorđe i vaš kum. Kume, ovdje si zauvijek i zauvijek ćeš tu biti. Veliko poštovanje. Hvala”.
Komemoraciji su prisustvovali brojni velikani košarke, a u ime Košarkaškog saveza Crne Gore u Beogradu su bili sadašnji i bivši predsjednik, Nikola Peković i Veselin Barović.
Emotivan je bio i Predrag-Saša Danilović, nekadašnji Dudin igrač, a sada predsjednik Košarkaškog saveza Srbije.
„Savez i košarkaška istorija ne bi bili isti da nije Dude. Košarka nije bio dio njegovog života, već njegov život. Teško mi je ovo palo, ponosan sam što sam mu za života rekao da ga volim i poštujem. Kao i da ću ga uvek voljeti, kao i njegovu familiju. Mislim da smo se svaki dan čuli posljednjih mjeseci i viđali se. Za svaku bitniju odluku u košarci sam se sa njim savjetovao. Sad... sad teško. Uvijek će biti moj selektor, to je bio i ostaće. Iznad svega i moja ljubav prema njemu”, rekao je Danilović.
Bonus video:
