Malo je košarkaša, naročito na ovim prostorima, koji se mogu pohvaliti karijerom dugom 20 godina kao Rok Stipčević.
Počeo je u Zadru, jednu sezonu bio na pozajmici u Boriku, a onda se vratio u matični klub, sa kojim je osvojio dvije titule i dva Kupa Hrvatske. U Cibonu je prešao 2010, igrao u Evroligi, a onda bio u Varezeu, Olimpiji iz Milana, Pezaru, Tofašu, Virtusu iz Rome, Sasariju, Ritasu, Fortitudu iz Bolonje, da bi od 2020. bio u Krki (osvojio Kup 2021), sa kojom je prošle sezone ispao iz AdmiralBet ABA lige, ali ju je ekspresno vratio u elitu. Tu je i odlučio da završi karijeru, sa punih 37 godina.
Bivši hrvatski reprezentativac, osvajač zlata na Mediteranskim igrama u Peskari 2009. godine je u intervjuu za "Vijesti" govorio o karijeri. Ističe da je ispunio svoja očekivanja, te da srećan odlazi u igračku penziju.
- Zadovoljan sam, ispunjen i srećan. Ispunio sam svoja očekivanja i snove. Nakon 20 godina profesionalne karijere sam zdrav. Profesionalni sport iziskuje puno iz tebe i od tebe. Svi idu preko svojih granica, ali nekima se to vrati, pa se povrijede i budu trajno povrijeđeni. Mislim da mogu biti srećan, jer sam vodio brigu o tijelu i životu i na kraju sam zdrav - kazao je Stipčević.
Stipčević je često isticao koliko je, osim treninga, i zdravi stil života bitan za što dužu karijeru.
- Koliko uložiš toliko dobiješ. Nije samo trening ono što daje performans na terenu. Mislim da je nemoguće više od par godina opstati na vrhuncu bez brige o načinu života, ishrani, prehrani, svom tijelu, radu na sebi, radu ljeti...
Odluku o povlačenju nije donio preko noći.
- Razmišljao sam o tome nakon korone. Zbog korone i nekih privatnih stvari sam došao u Krku. Mislio sam godinu dana, pa mi se svidjelo i produžio sam još jednu godinu. Na kraju sam ostao tri sezone. Sad kad sam ih vratio u ABA ligu odlučio sam - to je to. Treba znati reći dosta. Ne možeš zapostaviti sve oko sebe radi igranja i putovanja po svijetu. To je jedino logično bilo.
Zadar mi je puno dao, ali sam i ja dao njemu
Stipčević je karijeru počeo u Zadru. Za prvi tim je debitovao u sezoni 2003/2004, odmah nakon osvajanja ABA lige.
- Zadar je u to vrijeme bio dosta iznad trenutnog stanja. Osvajala se ABA liga, igrala završnica Evrokupa, finale hrvatskog prvenstva je bilo zagarantovano. Nikada jače hrvatsko prvenstvo nije bilo kao tada. Igrati za Zadar bila je čast i prestiž, ali kao domaćem igraču i teret, koji može djelovati u dva smjera – ili te može zakucati i gurnuti ispod zemlje ili te lansirati u nebo. Zadar mi je puno pomogao i dao, ali sam i ja dao Zadru.
Karijeru, ipak, nije završio u klubu iz Dalmacije.
- Bila je prošle godine dobra volja, čak i pretprošle, ali se i sa druge strane treba naći malo kompromisnog rješenja, na koje nisam naletio. Mislim da je najbolje da se ovako završi. A zašto i kako nije, mislim da bi trebalo više oni da se zapitaju nego ja.
Poslije Zadra je uslijedila selidba kod velikog rivala - Cibone. Nije bilo lagano otići u Zagreb.
- Naravno da je bilo teško. Bilo je kontra svega onoga što sam ja živio i s čim sam odrastao. Ali to je bilo jedino logično rješenje. Cibona je igrala Evroligu, tada je još bila velika. U Evroligi sam prosječno igrao 35 minuta. Mislim da to u tom trenutku karijere ne bih nigdje drugdje dobio.
Objašnjava i zašto je brzo otišao iz Zagreba, već na polusezoni.
- Otišao sam u inostranstvo, jer nisam bio plaćen. Šest mjeseci sam bio tamo, nijednu platu nisam dobio, imao sam slobodne ruke i otišao sam za Vareze.
U Italiji sam uživao
Najveći dio karijere proveo je u Italiji - Vareze, Olimpija iz Milana, Pezaro, Roma, Sasari i Fortitudo. Sa Olimpijom i Sasarijem je igrao Evroligu.
- U Italiji sam uživao. Mentalitetom i načinom života je najbliže Zadru i odrastanju u Zadru. Ljudi su me zavoljeli. Italija je specifična zemlja – tamo imaš probni rok od godinu dana i ako se ne pokažeš u najboljem svjetlu teško se više možeš vratiti. A ako odigraš prvi dio sezone dobro, možeš osigurati dobru budućnost. Meni je Vareze bio odskočna daska – igrao sam dobro, prihvatili su me. Čarli Rekalkati, veliki trener mi je bio mentor. Zavolio me. Lijepo vrijeme, puno poznanstava, prijatelja, lijepe uspomene iz Italije vučem. Mogu reći da mi je Sasari najviše ostao u srcu, jer sam se tamo najviše stopio sa sredinom. Svaka sredina ima svoje.
Stipčević je u Sasariju sarađivao sa Duškom Savanovićem. Bilo je to u sezoni 2016/2017. posljednjoj u karijeri srpskog košarkaša.
- Savanović je vrlo inteligentan. Načitan, obrazovan, komunikativan... Zahvalan sam što sam s njim igrao. Kvalitetna je osoba. Sa njim sam se zbližio, mnogo vremena smo provodili zajedno, igrali šah, karte, kajmak mazali i pričali. Imali smo svoje interne zafrkancije, provokacije, opuštanja. Jedno lijepo razdoblje.
Navijači Fortituda su ga dočekali pjesmom - "briga nas za Teodosića, mi imamo Stipčevića".
- To je bio prvi trening na pripremama. Par hiljada nas je čekalo ispred dvorane. Veliki je rivalitet Fortituda i Virtusa – mislim da u svijetu u jednom gradu takav rivalitet postoji još između Panatinaikosa i Olimpijakosa u Atini i Zvezde i Partizana u Beogradu. Fortitudo je klub navijača, odnosno naroda, a Virtus elite. To je razlika između klubova. Sve je to lijepo doživjeti. Stvari koje pamtiš i nosiš sa sobom.
U Litvaniji se igrač osjeća priznatije
Blistave trenutke doživio je sa Ritasom u Litvaniji. Osvojio je Kup 2019, a te sezone je u četvrtfinalu Evrokupa eliminisan od kasnijeg osvajača, Valensije.
- Dobro sam se snašao, dobro sam prihvaćen. Trener je bio Adomaitis. Kvalitetan trener, dugo godina je bio selektor. Bilo mi je fascinantno, jer smo osvojili protiv Žalgirisa, koji je sa Šarasom u to vrijeme bio top. Mislim da je 18 hiljada ljudi bilo u dvorani. Litvanija je zemlja koja živi za košarku. Igrač se osjeća priznatije, bolje..."
Stipčević je izabrao najbolju petorku od košarkaša sa kojima je igrao tokom karijere.
"Zoran Planinić, Kit Lengford, Bojan Bogdanović, Antonis Focis i Ante Tomić. Trener Adomaitis, i supervizor mu je Čarli Rekalkati. Tako funkcioniše sada i Đanmarko Poceko u reprezentaciji Italije, Rekalkati mu je supervizor."
Ne treba zanemariti nacionalna prvenstva
Stipčević je ove sezone bio najbolji igrač u ABA2 ligi, na utakmici protiv Pelistera je oborio rekord takmičenja po broju asistencija na jednom meču (18).
- Očekivao sam da će ABA2 biti slabija. Postoji razlika između ABA i ABA2 lige, pogotovo u intenzitetu, brzini igre. Meni je odgovarala ABA liga za igranje, uživao sam više nego u ABA2. ABA liga je dobra liga, posjeduje svoje pluseve, ali ne treba zanemariti ni nacionalna prvenstva. Postoje načini da se ukolope ABA liga i domaće prvenstvo i neko evropsko takmičenje.
Sesar je dobro rješenje
Stipčević je član generacije, koja je osvojila jedino zlato u hrvatskoj košarci (Mediteranske igre u Peskari 2009), što je ujedno i posljednja medalja za ovu zemlju na jednom košarkaškom takmičenju.
- Mediteranske igre su lijepa uspomena, jedino zlato u hrvatskoj košarci, a i posljednja medalja koju je Hrvatska osvojila na nekom takmičenju. Reprezentacija nije u laganoj situaciji. Josip Sesar je dobro rješenje, želim mu sve najbolje, ali biće puno uspona i padova. Tu se mora konsolidovati mnogo stvari, počevši sa Savezom, medijima...", zaključio je Rok Stipčević.
Bonus video:
