I najveće srce je prestalo da kuca - Dejan Milojević je preminuo u 47. godini.
Čovjek koji je kao igrač znatno više, često i mnogo teže rivale razoružavao nevjerovatnom borbenošću, srčanošću i intelektom, kao trener oduševljavao predanošću i znanjem, a sve koji su imali čast da ga upoznaju osvajao najiskrenijim osmijehom, izgubio je najvažniju bitku. Bitku u koju je upao bez ikakve najave.
Nekadašnjem centru i treneru Budućnosti je iznenada pozlilo u Solt Lejk Sitiju, gdje je sa kolegama iz Golden Stejt Voriorsa bio na timskoj večeri pred meč sa Jutom.
Rano jutros po američkom vremenu je objavljeno da je Milojević doživio srčani udar i da je u kritičnom, ali stabilnom stanju. Nažalost, stanje mu se pogoršalo, nije izdržao...
Milojević je na sebe skrenuo pažnju još kao 16-godišnjak, kada je u dresu Tašmajdana dao 141 poen OKK Beogradu. Seniorsku karijeru počeo je u Beovuku, kako je Tašmajdan nazvan 1994. godine, u FMP-u je bio od 1998. do 2000, a dres Budućnosti nosio od 2000. do 2004.
U Podgorici je ostavio neizbrisiv trag nevjerovatnom borbenošću, znanjem i dobrotom koja je razoružavala svakog ko ga je upoznao. Kao igrač Budućnosti i dalje drži rekord regionalnog takmičenja sa 59 indeksnih poena u pobjedi nad Lovćenom, a osvojio je i duplu krunu u sezoni 2000/2001.
I u Partizanu je za kratko vrijeme postao miljenik navijača i svih u klubu, potom je igrao za Valensiju i Galatasaraj, a karijeru je završio 2009. kao igrač beogradskih „crno-bijelih”, iako zbog povrede nije odigrao nijedan meč u drugom mandatu.
Poslije godinu van košarke postao je sportski direktor, a 2012. i trener Mege. Bio je ključna figura u oblikovanju mnogih zvijezda današnje košarke, a „izbrusio” je i najveću - Nikolu Jokića.
Ukupno 12 njegovih igrača je birano na NBA draftu, a sa Megom je ispisao i istoriju osvajanjem Kupa Radivoja Koraća i igranjem finala ABA lige u sezoni 2015/2016. Tada su mu uzdanice bili Podgoričani Nikola Ivanović i Danilo Nikolić, sa kojima je u polufinalu regionalnog takmičenja izbacio upravo Budućnost.
Predsjednik „plavih” Dragan Bokan je mnogo puta pokušao da ga dovede na klupu, a uspio je krajem januara 2021. Milojević je vodio ekipu do duple krune u Crnoj Gori, finala ABA lige i četvrtfinala Evrokupa. Htio je da ostane, i uprava je to žarko željela, ali ponuda Golden Stejta nije mogla da se odbije.
U prvoj sezoni sa „ratnicima”, gdje je bio zadužen za rad sa centrima, osvojio je NBA prsten.
Iza sebe je ostavio mnogo uspjeha, prijateljstava, divnih uspomena... Podgorica i Crna Gora će ga vječno pamtiti, baš kao i svi koji su ikada imali čast da sa njim razmijene ijednu riječ.
Svoju životnu filozofiju objasnio je ne tako davno godina u podkastu „Pojačalo”, gdje je objasnio zašto je svojevremeno išao u Valensiju, Istanbul..., na kraju i San Francisko. Te njegove riječi sada tjeraju suze na oči.
„Ja sam birao da živim lijepo. To možda ne treba tako ako gradite karijeru, ali mene nije bilo briga. Imamo jedan život i treba da gledamo da što više uživamo u svim aspektima života. Ja sam ubijeđen da nećeš dobro raditi posao ako nisi zadovoljan svojim životom van košarke”, govorio je Miloje.
I živio je život punim plućima, ali kratko, prekratko...
Bonus video:
