„Jedan poziv m(ij)enja sve“ – tvrdi Cane pjevajući jedan od najvećih hitova Partibrejkersa „1000 godina“. Od prošlog septembra vjeruje mu i Marko Koljević.
Osvajajući minulog ljeta sa svojim timom „Dangerous“ turnire u uličnom basketu, nekadašnji veliki talenat Budućnosti je mislio da je raskrstio sa – „velikom“ košarkom. A onda ga je pozvao trener Studentskog centra Slavenko Rakočević, njegov prvi učitelj u mlađim kategorijama „plavih“.
„Obećao mi je minutažu i ulogu koju zaslužujem, da uz Aleksandra Bogojevića i Vladimira Miloševića budem vođa mlade i perspektivne ekipe. Naravno, pristao sam“ – kaže 26-godišnji bek, čiji šut i kretnje neodoljivo podsjećaju na ljevorukog argentinskog košarkaškog maga Manua Đinobilija. „Mislim da sam to opravdao na najbolji mogući način.“
Brojke stoje iza tog stava – sa 450 postignutih poena, 18,9 prosječno po meču, rođeni Cetinjanin je bio prvi košgeter Erste lige i najzaslužniji što su „studenti“ regularni dio sezone završili na šestom mjestu. Status je potvrdio u dva četvrtfinalna susreta plej-ofa sa šampionom Budućnosti, kojoj je ubacio 48 poena, od čega 10 trojki.
„Došao sam u klub koji forsira mlade igrače. Dokazali smo da i sa malo finansijskih sredstava možemo da napravimo dobar rezultat. Sve to zahvaljujući dobroj hemiji u timu i treneru Rakočeviću, kome sam neizmjerno zahvalan.“
Sa 13 godina, Koljević je počeo da trenira košarku u Budućnosti. Virus „kraljice igara“ prenio mu je stariji brat Ivan, crnogorski reprezentativac zavidne međunarodne karijere. Svojevremeno se pričalo da je Marko darovitiji, ali to nije potvrdio na parketu. Da se pozovemo na „Nadrealiste“ - „Đe je, ba, zapelo?“
„Ivan je veliki radnik i profesionalac, a ja sam doskora igrao samo na talenat, i nisam previše ulagao u sebe. Možda je trebalo da nastavim školovanje i treniranje košarke u Sjedinjenim Državama, kada mi je bilo 18 godina...“
Nije, već je baš tada prešao u Podgoricu, u kojoj je igrao naredne četiri sezone.
„Uslijedilo je nekoliko loših odabira klubova (Mogren, pa Podgorica, Teodo, Zeta i Lovćen, prim.a). Na moju veliku žalost, prošle godine u svom rodnom gradu, u dresu Lovćena nisam dobio tretman kakvom sam se nadao.“
Razočaravajuća sezona ga je i navela na razmišljanje o okonačanju aktivne sportske karijere... Ipak, mir i šutersku formu pronašao je u Studentskom centru. Da li će sjajnu godinu „naplatiti“ unosnijim angažmanom?
„Bilo je nekoliko zanimljivih ponuda. Međutim, rano je govoriti gdje ću biti naredne sezone.“
Sigurno je, ipak, da će biti na parketu. Dovoljno za nekog ko je prošle godine u ovo vrijeme namjeravao da se oprosti od košarke.
I posao i košarka
Koljević uspješno „ratuje“ na dva fronta.
„Nije mi bilo jednostavno izgurati sezonu, jer tokom dana radim u privatnoj firmi u Podgorici, a poslijepodne je namijenjeno za trening. Ipak, spojio sam i jedno i drugo. Mislim da i dalje mogu da kombinujem posao i igranje u Crnogorskoj ligi. Košarka je moja velika ljubav“ – nada se 26-godišnji Podgoričanin.
Rekord
Kada jednoga dana bude presabirao račun svoje košarkaške karijere, Koljević će se prvo sjetiti pobjede nad Teodom – 22. oktobra prošle godine, u dvorani Župa je ubacio 50 poena, pogodivši devet od jedanaest šuteva iza linije 6,75 metara.
„Mislim da je to rekord lige od osamostaljenja. Bio sam inspirisan da se dokažem pred bivšim klubom, u sredini koja nije dovoljno prepoznala moj kvaltet. Osjećao sam da ne mogu da promašim. U posljednjoj četvrtini sam vezao 15 poena i to je riješilo duel.“
Bonus video:
