Kao trener Budućnost Volija, koji je na klupu „plavih“ stigao dva dana prije početka završnice domaćeg prvenstva (nakon ostavke Jasmina Repeše), Petar Mijović je bio svjestan da je u povoljnijem položaju u odnosu na bilo koga drugog u crnogorskoj Superligi zbog kvaliteta i iskustva sastava koji je imao na raspolaganju.
Međutim, zbog te uloge apsolutnog favorita, znao je da može malo da dobije, a mnogo više da izgubi, u slučaju da se titula ne vrati u Podgoricu, nakon što je godinu krasila vitrine Mornara. A ni okolnosti mu nisu išle naruku, kako bi Budućnost lakše došla do cilja.
Superliga je krenula dva dana nakon završetka burne serije finala plej-ofa ABA lige protiv Crvene zvezde, u kojoj su Podgoričani ostali bez trofeja koji su planirali i imali tim da ga odbrane. Sa emotivno iscrpljenim igračima, a nakon odlaska petorice stranaca (Kol, Erl i Koti Klark, Vilijams, Bitadze), bez povrijeđenih Nikole Ivanovića i Alekse Ilića, Mijović je, i uz nekoliko juniora, na putu da opravda ulogu favorita, u hodu morao sklapa mozaik ekipe, da pravi igru, a sve to bez prilike za pravi trening, jer se igralo na svaka dva dana.
Odmah na startu je ostao i bez Petra Popovića (povreda u 1. kolu), nekoliko utakmica je propustio Nemanja Gordić, u majstorici je tešku povredu doživio Filip Barović. Ipak, na kraju je Budućnost došla do željene titule, a Mijović do prvog seniorskog trofeja na klupi „plavih“...
"To je, sigurno, bio izuzetan izazov za mene, iako nije baš malo trenersko iskustvo iza mene. Za 16 godina, na različitom nivou, radio sam u Francuskoj, Prištini, Iranu, Mornaru... Međutim, ovo je bio moj najsloženiji poduhvat, ali nisam razmišljao o tome da imam bilo kakav strah. Na ovim prostorima je jako veliki broj trenera koji bi rado radili u organizaciji kakva je KK Budućnost, sa nivoom igrača sa kojima možete samo da dobijete i porastete kao trener. Nije, dakle, bilo straha, već sam imao želju i namjeru da odradim posao najbolje što mogu, da iskoristim sve resurse koje sam imao u tom momentu. A imali smo, bez dileme, sigurno najbolju ekipa u Crnoj Gori", kaže za „Vijesti“ Mijović, koji je na klupu Budućnosti došao nekoliko dana nakon rođenja drugog sina.
Kako kaže, „duboko je vjerovao u momke, ali i u sebe i svoj rad“.
"Kroz sve ove godine, imam ambiciju da radim na visokom nivou, da uvijek dam sve od sebe, i, jednostavno, ponašao sam se tako da spremno dočekam priliku kao što je ova. Drago mi je da smo ispunili cilj. Vjerovatno je moglo lakše, ali mislim da je moglo da bude i gore, što su pokazale neke sezone iza nas. Uz sve probleme koje smo imali, ne treba zaboraviti da nismo mogli da računamo na Ilića i Ivanovića. Dosta stvari nam nije išlo u prilog, a uvijek je teško raditi poslove za koje se podrazumijeva da morate da ih uradite kako treba. A ako ne uradite, pravi se smak svijeta. U situaciji koja nije bila laka ni psihološki, uz pomoć momaka koji su bili odgovorni i posvećeni, taj posao smo odradili kako je trebalo. I da naglasim, nismo odbranili nego osvojili titulu koja je bila izgubljena prošle sezone", nastavlja Mijović.
Mladi 37-godišnji trener ističe da je svih prethodnih sezona, nekad teže, nekad lakše, Budućnost osvajala skoro sve trofeje, izuzev Kupa Crne Gore 2013. godine.
13 pobjeda je u 17 mečeva upisala Budućnost u Superligi pod vođstvom Petra Mijovića - osam u ligaškom dijelu, dva u polufinalu plej-ofa protiv Lovćena i tri u finalu protiv Mornara. Tri poraza su „plavi“ doživjeli od Mornara i jedan od Sutjeske
"Gubitkom Kupa te godine, te titule prošle sezone, mislim da je postalo jasno koliko vrijede svi ti trofeji i koliko je bitno da se sezona završi sa peharom", kaže Mijović.
"Pored svih problema i specifične situacije, momenta ulaska u Superligu, gdje nismo imali vremena da se osvježimo i resetujemo, bukvalno 48 sati nakon pete utakmice protiv Crvene zvezde, mislim da nakon dva dana od majstorice sa Mornarom i hladnije glave, mogu da kažem da su igrači, i pored određenih padova, ozbiljno odgovorili na ozbiljan zadatak. Smogli su snage u najtežim i najkritičnijim momentima, a nije im bilo lako. Jer uz pripremni period, majstorica sa Mornarom je bila 91. utakmica u sezoni. Ako tome dodamo FIBA prozore i reprezentativce u raznim selekcijama, kojih je bilo 6-7, mislim da smo blizu brojke od 100. Sve to nam nije išlo u prilog, nije nam omogućilo potrebnu svježinu da bismo lakše završili finalnu seriju. A sve što se dešava u regionu, pokazuje da nije to baš uvijek lako za kvalitetnije ekipe. Olimpija je svoje finale u Sloveniji izgubila 3:0, Cedevita, koja je polufinalnu seriju ABA lige protiv nas igrala u istom sastavu, u Hrvatskoj je izgubila finale od Cibone sa 4:0. Mnogo je to zahtjevnije nego što na prvi pogled nekome izgleda", istakao je Mijović.
Mijović je potom podrobnije objasnio zbog čega je sve ova sezona bila specifična za Budućnost.
"Budućnost je igrala Evroligu poslije 17-18 godina, selekcija tima za odbranu titule u ABA ligi, dosta stresna sezona, sa dosta uspona u padova, koji su kulminirali u toj finalnoj seriji plej-ofa ABA lige protiv Crvene zvezde. Nakon svega toga, momenat preuzimanja tima je bio jako specifičan i zahtjevan, prevashodno zbog stanja, psihičkog i fizičkog, u kojem su se ti momci, poslije svega, nalazili. Uz to, zbog ograničenja broj stranaca, u Superligu smo ušli sa pet igrača manje, što je bio potpuno drugačiji tim u odnosu na onaj koji se takmičio prije toga, sa novim ulogama, novom hijerarhijom unutar tima. Zoran Nikolić se vratio nakon nekoliko mjeseci, na sve to se nadovezala nimalo naivna povreda ramena Nemanje Gordića, zatim povreda Petra Popovića poslije prve četvrtine prvog meča Superlige protiv Lovćena, tako da je bilo dosta stvari koje nam nisu išle u prilog", kaže Mijović.
"Najvažnije je da smo, manje-više, uspješno tokom regularnog dijela Superlige „iznjegovali“ sve te stvari, dosta dobro izbalansirali, u posljednjem kolu, kada smo obezbijedili prvo mjesto, odlučili smo se, da pored Gordića, odmorimo Džeksona i Barovića, jer se igralo svaka dva dana, i nismo u tom trenutku imali svježinu".
U polufinalu plej-ofa je Budućnost eliminisala odličan Lovćen, nakon dvije teške utakmice, a onda je došla finalna serija protiv Mornara.
"Prve dvije utakmice smo odigrali izuzetno dobro, prvu smo lako i ubjedljivo ostvarili u „Morači“, a onda smo je potvrdili u Baru, sa možda i najboljom partijom u Superligi u ovom sastavu. A onda je došao taj treći meč, za koji su, vjerovatno, mislili da je sve gotovo, a onda nam je došao hladan tuš, otrežnjenje, kroz neugodan i neugodan poraz, koji nas je odveo u neku drugu krajnost, u situaciju da u Baru tražimo tražimo mogućnost vraćanja titule, u čemu nismo uspjeli. Onda, peti meč sam po sebi novi svoju tenziju, određenu količinu nervoze, a želja je bila na visokom nivou kod svakog od momaka koji su istrčali na teren. Međutim, u tim situacijama dosta često zna da bude pritisak, što nas je i usporilo, dovelo u situaciju da ne baš sjajnim procentima šutimo, pogotovo u prvom poluvremenu, u kojem smo iskreirali dosta dobrih situacija koje bi u nekom drugim okolnostima lakgano realizovali. Nakon početku drugog poluvremena uslijedio je šok, povreda Barovića, vidjeli ste kako je sve to izgledalo. Dakle, bilo je dosta nekih stvari koje nam nisu išle u prilog, a onda i jedan izuzetan pad u posljednjih minut i 47-48 sekundi, gdje smo bukvalno nakon trojke Džeksona bili na 11 razlike, ali smo morali da vadimo utakmicu bukvalno u posljednjim sekundama sa linije slobodnih bacanja", istakao je trener Budućnosti.
Na klubu je da odluči da li ostaje trener prve ekipe
Prije preuzimanja prvog tima, Mijović je od prošle godine vodio brigu u mlađim kategorijama podgoričkog kluba. Ovo mu je druga godina ugovora u Budućnosti, ima još dvije, a, kako kaže, još ne zna na koji način će nastaviti svoj angažman u klubu.
"Ja sam apsolutno vezan za Budućnost, a klub će odlučiti, a u odnosu na pravac koji će se zauzeti za dalje, sa koje ću pozicije nastaviti da radim. Moram da napomenem da sa predsjednikom kluba (Dragan Bokan) i sportskim direktorom (Gavrilo Pajović) imam jako dobru saradnju, sve je kako jedan trener može samo da poželi. Vidjećemo, šta će donijeti naredni dani", zaključio je vodio ekipu francuskog Roana gdje je sarađivao sa Lukom Pavićevićem, a samostalno je vodio Zetu, Baškimi i Sigal, a prije Budućnosti posljednji angažman imao je u Studentskom centru, filijali Budućnosti.
Bonus video:
