Darko Pešić je kazao da napušta atletiku, rekao je i da je kao pravi destobojac plakao zbog toga deset sati, a sve zbog, kako je govorio, nerazumijevanja Atletskog saveza Crne Gore i sistema koji je “postavljen da radi naopako”.
Sedam dana kasnije, Pešić je, nakon sastanka čelnika nacionalnog saveza i ministra sporta Nikole Janovića, promijenio odluku i nastaviće da se bavi sportom i da “brani boje svoje države”.
Sjajna vijest, i za Pešića i za crnogorski sport...
Ali, ostaju pitanja - da li se “sistem koji je postavljen da radi naopako” promijenio za sedam dana, šta je sa konstatacijom ASCG da su svi “naši atletičari dobijali su mnogo više od onoga što im pripada”, te porukom da se “nezadovoljstva sitnija ili krupnija mogu riješiti među nama, a ne preko sredstava javnog informisanja i ne obmanama i lažima da je neko dobijao mrvice od ASCG”?
Da li su svi problemi riješeni, da li ih je uopšte i bilo, da li je Pešićeva prvobitna odluka bila samo “okidač za medije”, ili je ASCG priznao da mu je, ipak, davao samo mrvice?
Biće, prije svega, da je riječ o sklanjanju prašine pod tepih, i (ili) jedne, i (ili) druge strane, kao i mnogo puta do sada.
Rukometni “slučajevi Borozan i Lipovina” su primjeri šta se dogodi kada se izbjegne suština i kada se problemi zaobiđu, a ne riješe - igraju li za reprezentaciju Crne Gore? Hoće li više ikada igrati? Zašto su se vratili nakratko, pa opet odustali?
Dok se ne promijeni svijest ljudi koji su u sportu, bilo kao funkcioneri ili kao takmičari, biće još ovakvih i sličnih slučajeva - i odluka, i promijenjenih odluka. I neodgovornosti za nerad, izgovorene riječi...
Bonus video:
