Crnogorski šah je u nedjelju izgubio dio svog romantičarskog duha. Vječiti učitelj života i šaha, istaknuti likovni pedagog, jedan od posljednjih nikšićkih boema, humanista i čovjekoljubac, Vitomir Vito Lekić, preminuo je iznenada 15. novembra u 84. godini, u voljenom Nikšiću, a sahranjen je juče u rodnoj Andrijevici, u krugu najbliže porodice.
Iako porijeklom iz Andrijevice, zavolio je Nikšić kao mladić, kada je slučajno 25. avgusta 1962. godine došao u grad u kojem je do kraja svog života i ostao pružajući mu čitavog sebe. Tada je počeo i njegov zapaženi pedagoški rad kao nastavnika likovne kulture u Osnovnoj školi “Olga Golović” iz koje je izašao 4. marta 1999. godine kada je održao posljednji školski čas. Njegov društveni angažman međutim tada ne prestaje, već naprotiv, sa još više elana nastavlja svoj rad u prostorijama šahovskih klubova, Crvenog krsta, Savezu likovnih pedagoga..
Generacije i generacije njegovih đaka sa časova likovne kulture, kao i brojnih sekcija, među kojima je najpoznatija šahovska, pamte svog Učitelja. Iz njegove škole su se rodili skoro pa svi nikšićki šahisti. Iznjedrio je dva prvaka, pionirska i omladinska, nekadašnje velike Jugoslavije - Bora Miljanića i Vladimira Bata Kontića (1970-1990), a do posljednjeg dana živio je svoj učiteljski poziv.
“Tvorac nikšićke škole šaha, svojom predanošću je u tajne vrtova boginje Kaise, uveo internacionalnog majstora Bora Miljanića, omladinskog prvaka velike Jugoslavije; internacionalnog majstora Đorđija Kontića, kao i njegovog pokojnog brata Vladimira - rano ugaslu zvijezdu jugoslevnskog šaha; Nenada Trsa Aleksića... Vito je sa ovim, tada dječacima u ekipi u kojoj su još bili Dejan Čanović i Nikola Bajović, postao šampion Jugoslavije 1984. godine. Zahvaljujući njemu, vrata šahovskog kluba uvijek su bila otvorena, pa su prve korake kod njega napravili i Jovan Milović, Marko Krivokapić, Veljko Draganić i mnogi drugi, sve do Vuka Miletića, aktuelnog omladinskog prvaka Crne Gore. Održavajući šahovsku luču u Nikšiću do svog posljednjeg dana, Vito je prije svega bio prijatelj i čovjek u čijem je društvu uvijek bilo lijepo”, pišu njegova tri mlada polaznika FM Aleksandar Tomić, Božidar Kisić i Mitar Đukanović.
Blage riječi, toplog pogleda, mudrih savjeta, mladog duha, uvijek raspoložen za razgovor, učio je popularni Zeko svu svoju djecu kako se igra, kako se dobija, ali i gubi, učio ih je i kako se živi, sve s ljubavlju, tiho, nesebično, s razumijevanjem za svakoga.
Stalno ponavljane riječi “Ako želiš stići moraš koračati” krase mnoge sveske i rokovnike njegovih đaka svih generacija. A njegov krasnopis, prepoznatljiva vezena slova jednog umjetnika, ostaju na raznim diplomama mnogih Nikšićana.
“Takav jedan čovjek nije mogao da zaobiđe Crveni krst, koji mu je posljednjih 30 godina bio druga kuća. U Crvenom krstu opet rad sa mladima, a djeca i omladina su ga bezgranično voljeli, kako i ne bi, pa on je bio „čika Vito“, onaj što lijepo crta i još ljepše piše. Dao je on mnogo Crvenom krstu, nikad ne tražeći nešto za uzvrat, zato će biti u ovoj organizaciji upamćen kao neko kome se bezrezervno vjerovalo, jer njegovo srce koje ga izdade, nije moglo drugačije”, napisao je Mido Drekalović, dugogodišnji direktor Crvenog krsta Nikšić.
Dobitnik je najvećeg priznanja u prosvjeti, nagrade „Oktoih“ - kao izraz društvenog priznanja za postignute rezultate od izuzetne vrijednosti u oblasti vaspitanja i obrazovanja, dobio je i najveće priznanje Saveza likovnih pedagoga bivše Jugoslavije za unapređenje likovnog vaspitanja u Jugoslaviji, pa je imao rijetko zvanje „Zaslužni likovni pedagog Jugoslavije“, te „pedagoški savjetnik“ Crne Gore, a nižu se priznanja - srebrna plaketa Šahovskog saveza Crne Gore, priznanje Šahovskog saveza Jugoslavije, zlatna značka Crvenog krsta Crne Gore, Zlatna plaketa Šahovskog saveza Nikšića, priznanje Dječijeg saveza Jugoslavije, pa i Crne Gore i Nikšića. Bio je predsjednik Društva likovnih pedagoga Jugoslavije, predsjednik Udruženja likovnih pedagoga Crne Gore, član brojnih međunarodnih asocijacija i udruženja, učestvovao je i na nekoliko kongresa likovnih pedagoga u Holandiji, Engleskoj, Francuskoj, širom bivše Jugoslavije...
Sa doajenom nikšićkog novinarstva, Borom Odalovićem, ljetos je podijelio crtice iz svog života.
“A otišao je tiho, onako kako je i živio, uvijek nastojeći da nikog ne povrijedi ili uvrijedi, dajući čitavog sebe u svemu što je radio. Umjetnička duša nije ni mogla drugačije . A on je istinski bio poseban. Poseban mu je bio i čitav život”, kako napisa Mido Drekalović.
Bonus video:
