Od specijalnog izvještača „Vijesti"
Naomi Osaka je “pukla” pod pritiskom na Rolan Garosu, Simon Bajls nije mogla da izdrži takmičarsku tenziju tokom Olimpijskih igara, tokom fudbalske sezone o psihičkim problemima koje donosi moderni sport pričali su engleski fudbaleri Markus Rašford, Džesi Lingard...
”Moram da vodim računa o mom mentalnom zdravlju”, poručila je Simon Bajls, najbolja gimnastičarka svijeta i jedna od najvećih sportskih zvijezda današnjice, nakon što je šokirala odlukom da napusti američku selekciju u jeku takmičenja u višeboju na Igrama u Tokiju.
Sve više sportista u posljednje vrijeme otvara dušu i priča o tome koliko je teško živjeti i raditi posao koji vole, koji im donosi, ali i uzima mnogo...
”Olimpijske igre ili bilo koje drugo veliko takmičenje sa sobom nose veliku dozu takmičarskog stresa. U tim danima bukvalno staju godine rada i priprema. Problem je u tome što sportisti sebe često vrednuju kroz postignuti rezultat, a ne kroz neke druge parametre kakvi su odricanje, trud i borba. Pritisak je veliki i onaj koji nametne okolina, ali i onaj koji dolazi iznutra”, kaže sportski psiholog Nikola Mijušković.
Sportisti su, kaže Mijušković, sami po sebi takvi da rijetko otvoreno govore o svojim problemima.
”Jednostavno ‘kuvaju’ u sebi i dogodi se emocionalna eksplozija onda kada je to najmanje potrebno. Sa druge strane, sportska psihologija je još nije prepoznata kao oružje za borbu protiv ovih problema, posebno u manjim sredinama”, ističe Mijušković.
Kada pod pritiskom pokleknu najveće zvijezde, kada otvoreno govore o svojim problemima - to odjekne, ali koliko je onih “manjih”, čiji se glas ne čuje.
”Po nekoj logici, što si uspješniji sportista, pritisak je veći. U praksi ne mora da znači da je tako, jer neki od najvećih sportista koji na svojim leđima nose breme čitave nacije ili kluba rezonuju da je takmičenje samo jedan dan na poslu sa kojim žive i zbog koga žive, a da je šut za pobjedu samo jedan običan šut”, kaže Mijušković.
Kao primjere vrhunskih sportista koji u današnje vrijeme još mogu da nađu igru i uživanje u sportu, Mijušković navodi dva košarkaška asa sa naših prostora.
”Luka Dončić, Nikola Jokić. Poenta priče je da pojedinci uspijevaju da održe silu ljubavi prema sportu na najvećem mogućem nivou i da ta ljubav sprečava da ih neka druga sila ‘pojede’. Problem je što su spoljašnji motivi danas nadvladali unutrašnje, što novac, priznanja, titule, odobravanje okoline i status preuzimaju primat. U takvim slučajevima igra nije umjetnost radi umjetnosti već zanat radi nečega drugog. Tada dolazi do pucanja jer su ulaganja često mnogo veća od povraćaja”, kaže Mijušković.
I dok Bajls i Osaka nisu u jednom trenutku izdržali pritisak, Novak Đoković je nazvao privilegijom time što živi pod pritiskom, a brojni asovi, poput, recimo, Majkla Džordana i Majkla Felpsa, u najvažnijim i najtežim momentima su bili najbolji.
”Takvi ljudi za odlučujuće i dramatične situacije žive. Oni ne bježe od njih već ih sanjaju. Takve situacije ih hrane i oni one su njihov motiv u svakodnevnom radu. Oni se ne plaše epiloga i ne razmišljaju ‘šta ako izgubim’ već ‘šta ako pobijedim’”, ističe Mijušković.
”Takođe, dok jedni treniraju po inerciji i na takmičenju ih strah nadvlada, drugi na treninge dolaze gladni i sa jasnim ciljem, a takmičenje jedva čekaju da bi pokazali šta su to pripremili na treningu. Kad stvarno živiš za ono čime se baviš, sve je lakše”.
SFRJ vaterpolo je prije 35 godina imao psihologa u timu
Sportska psihologija nije bila tabu tema u nekadašnjoj Jugoslaviji – naprotiv, još prije više od 30 godina vaterpolo selekcija SFRJ imala je “neobičnog” člana stručnog štaba.
”Uoči Olimpijskih igara 1984. u Los Anđelesu, Ratko Rudić je uveo psihološkinju u njegov tim. Ljubica Barčanac je bila sportska psihološkinja, koja je bila uz nas tokom priprema, ostala je u Rudićevom štabu zaključno sa Igrama u Seulu. Sjećam se da smo radili testove, imali smo i razgovore... Imala je veliki uticaj, mislim i da je njenom odlukom, odnosno nakon njenih savjeta, Rudić i napravio konačan spisak igrača, na kome nije bilo nekoliko velikih imena”, kaže Andrija Popović, osvajač zlatne olimpijske medalje sa vaterpolo reprezentacijom SFRJ na Igrama u Los Anđelesu.
Popović smatra da je psihološki aspekt u sportu, posebno današnjem, veoma važan.
”U stručnom štabu vaterpolo reprezentacije Italije je psihološkinja. Selektor Kampanja je nju uvrstio u svoj tim, a vjerovatno je, zbog ograničenog broja mjesta, morao da se odrekne nekog od uobičajenih članova stručnog štaba. Njena uloga je, koliko vidim, velika. Gledao sam utakmicu SAD - Italija, ona je bila na tribinama blizu bazena, stalno je nešto upisivala u svesku, komunicirala sa igračima. Italijani su bili u izgubljenoj poziciji, na kraju su dobili meč”, kaže Popović, koji smatra da ubuduće svaka naša selekcija, kao i cijeli olimpijski tim, moraju da imaju stručnu psihološku pomoć tokom takmičenja na Olimpijskim igrama.
”To ne smije da se dovodi u pitanje. Naravno, ne bi to mogao da bude neko ko se pojavi samo tokom Igara, već neko ko radi sa sportistima duži period. Današnje vrijeme je veoma zahtjevno za sve sportiste, posebno one koji imaju teret i pritisak velikog rezultata, mnogo je takmičenja, utakmica, treninga, putovanja... Tu su i društvene mreže... Stres je veliki, odricanja i očekivanja takođe, sve to treba izdržati i balansirati”, zaključuje Popović.
Institucionalno samopouzdanje
Sportski psiholog Nikola Mijušković smatra da se važnost psihičkih priprema kod nas potcjenjuje…
”Predrasude o tome imaju sve strukture. Od donosioca odluka i vlasnika klubova do sportskih radnika kojima mentalna priprema nije primarni posao. Oni, svjesno ili ne, vjeruju previše u moć promjene ciljanim mentalnim treningom. To je legitimno, ali to za sobom povlači i određene rezultatske i razvojne konsekvence”, kaže Mijušković, koji ističe da “cijeli sistem mora da govori istim jezikom”.
”Mora postojati ‘institucionalno samopouzdanje”, odnosno da vjeru u sportiste, pored stručnog štaba i samog sportiste, moraju pokazati i institucije. Ako svojim sportistima ne obezbijediš kvalitetan trening, naučni pristup sportu, mentalnu pripremu, kvalitetnu ishranu, svu moguću podršku, onda ti šalješ poruku da istinski ne vjeruješ da taj sportista može nešto da napravi”, kaže Mijušković.
Bonus video:
