Holivudska priča Marije Vuković

Karijera i život najbolje crnogorske sportistkinje bi mogli da posluže kao savršena skica za scenario - od ratnog vihora u Hrvatskoj, preko svjetske juniorske titule, nestajanja sa velike scene, do evropskog srebra

27317 pregleda 75 komentar(a)
Vjerovala kada su mnogi mislili da je otpisana: Marija Vuković, Foto: Reuters
Vjerovala kada su mnogi mislili da je otpisana: Marija Vuković, Foto: Reuters

Da neko iz Holivuda počne da piše scenario za film, karijera Marije Vuković bi mogla da posluži kao savršena inspiracija. Rođena je u Kninu u ratnom vihoru 1992. godine, stigla na Cetinje, gdje ju je na školskom takmičenju opazio profesor Ivo Popović i u neuslovnoj dvorani krenuo da pravi šampionku u skoku uvis.

Sve je djelovalo kao bajka do 2010. godine, kada je Marija u kanadskom Monktonu postala svjetska juniorska prvakinja. I onda, kao da je scenario pisan u Holivudu, krenule su muke - neadekvatan izbor trenera, muke sa finansijskim sredstvima, podrška samo rijetkih ljudi, pad motivacije i djevojka koja je mnogo obećavala je potpuno nestala sa radara. Tek ponekad bi nekim dobrim rezultatom podsjetila ko je bila, ali joj je nedostajala konstantnost.

Sve do prošle godine, kada je konačno počela da pokazuje talenat koji se nije izgubio ni poslije svih muka. Izborila je plasman na Olimpijske igre ličnim rekordom od 197 centimetara, izborila 9. mjesto u finalu u Tokiju, proglašena za najbolju sportistkinju Crne Gore, a sve krunisala evropskim srebrom prije dvije noći u Minhenu.

Nakon najvećeg uspjeha u karijeri, nije mogla da spava. I kako bi - konačno su se sve godine odricanja, prepune uspona i padova, isplatile i 30-godišnja Cetinjanka je ispisala jednu od najljepših stranica u istoriji crnogorskog sporta.

Vuković u Minhenu nakon skoka vrijednog evropskog srebra
Vuković u Minhenu nakon skoka vrijednog evropskog srebrafoto: Reuters/Kai Pfaffenbach

”Vjerovala sam i očekivala sam. Rekla sam sebi: ‘Ovo je tvoje i ovo je trenutak’. Sve kockice su se poklopile. Presrećna sam”, kazala je Marija za Sportfem.

Poslije Tokija je bila četvrta na Svjetskom dvoranskom prvenstvu, nastupala na mitinzima Dijamantske lige, a kao šlag na torti je došla velika medalja.

”Sve ove godine muke, sve suze koja sam prolila, svi ružni komentari, mijenjanje gradova, država i trenera”, sve je stalo u ovu medalju. Teška je, vjerujte, tonu.

Noć u Minhenu će pamtiti zauvijek.

”Atmosfera je bila nevjerovatna, publika fantastična, uživala sam u svakom trenutku. Još ne znam sanjam li”, iskrena je Marija.

Poslije svega, bilo je i suza na pobjedničkom postolju. Ne samo radosnica, već i suza olakšanja, nakon velike nagrade na kraju teškog, neizvjesnog puta...

Bonus video: