Dovoljno je reći samo “koka-kola”... I svima je jasno zašto je Atlanta dobila organizaciju Olimpijskih igara ispred Atine.
Iako su Grci bili u iščekivanju stogodišnjice modernog olimpizma, iako su uradili sve da Atina kao i 1896. bude domaćin, Međunarodni olimpijski komitet je svoju odluku obrazložio činjenicom da stanje sportskih arena u Atini nije na nivou jednog tako velikog događaja.
Američka fabrika pića je umiješala prste u izbornu trku 1990. kada je trebalo da bude poznato koji će grad dobiti organizaciju. “Koka-kola” je tada preuzela stvari, a Grci su bili toliko ogorčeni na Amerikance, pa su te Igre nazvali “Koka-koline igre”.
Atina je izvisila, a glavni grad Džordžije je bio spreman za spektakl - na Igrama je učestvovalo rekordnih 197 država, a njih 79 je osvojilo makar jednu medalju...
Prvi put u istoriji primijenjen je princip po kojem su Olimpijske igre finansirane bez pomoći javnih fondova (grada i države), već su sve troškove organizatori pokrili od prodaje ulaznica, reklama i iz privatnih fondova.
Organizator je zbog previše reklama i komercijalizacije često bio na udaru, jer to nije u skladu s olimpijskim duhom.
Dakle, “Koka-kola” i ostali jednako jaki brendovi su iznijeli sav teret, a organizacija je bila posebna priča. Na ceremoniji otvaranja Igara baklju je upalio Mohamed Ali, otvaranju je prisustvovao i slovenački gimnastičar Leon Štukelj, kao jedan od najstarijih olimpijaca tih godina.
Amerikanci ne bi bili Amerikanci kada ne bi izmislili nešto novo - u program Olimpijskih igara su uključeni softbol, odbojka na pijesku i brdski biciklizam. U sportskom smislu Igre su uspjele, ali je sve zasjenila tragedija koja se dogodila 27. jula - postavljena je bomba, a u eksploziji je poginuo jedan gledalac, a preko 100 navijača je povrijeđeno.
Atlanta 1996. će ostati upamćena i po velikim gužvama u saobraćaju, pa je bilo veoma otežano ići s jednog mjesta na drugo kako bi se pratile Olimpijske igre.
Domaćin je polagao velike nade u atletiku i u plivanje i imao je pravo - u te dvije discipline osvojio je 26 zlatnih medalja. Majkl Džonson je neposredno prije Igara oborio svjetski rekord na 200 metara koji je 17 godina ljubomorno čuvao Italijan Pjetro Menea.
Meneino vrijeme je bilo 19,72, a Džonson ga je tada popravio za šest stotinki (19,66). Ipak, ni tu se nije zaustavio - u finalu na 200 metara je pokazao nevjerovatan progres, jer je trčao fenomenalnih 19,32!
Mnogi su tada pomislili da nikada neće biti oboren, ali je Usein Bolt prvo u Pekingu spustio granicu snova na 19,30, a onda na SP u Berlinu 2009. na nestvarnih 19,19, što je i dalje aktuelno najbolje vrijeme ikada.
Američki sprinter, koji je trčao u zlatnim patikama, bio je najbolji i u trci na 400 metara. I pokazao je da magija nije vezana za samo jednog Džonsona, legendarnog plejmejkera LA Lejkersa Irvina Medžika Džonsona, već i za njega - tada je oborio olimpijski (43,49), a tri godine kasnije u Sevilji i svjetski rekord (43,18).
NE PROPUSTITE
Prevazišao ga je tek Južnoafrikanac Vajde van Niekerk na igrama u Riju 2016. (fenomenalnih 43,04).
Kanađanin Donovan Bejli je oborio svjetski rekord na 100 metara - u finalnoj trci je trčao tada nepojmljivih 9,84... Bejli je donio Kanadi jedno od ukupno tri zlata, na postolje se popela još štafeta 4x100 metara i veslački par Ketlin Hedl - Marni Mekbin.
Atlantu je zapalila i domaća plivačica Ejmi van Dajken, koja je osvojila četiri najsjajnija odličja u različitim disciplinama. Bila je najbolja na 50 metara slobodnim stilom, na 100 leptir, te u štafetama na 4x100 slobodno i mješovito.
Veličanstvenu olimpijsku karijeru, u kojoj je osvojio devet zlata i srebro (u Seulu 1988. godine), Karl Luis je završio na najljepši mogući način - stigao je do četvrte uzastopne zlatne medalje u skoku udalj i otišao u legendu. Sin vjetra, kako su ga mnogi zvali, završio je karijeru 1996, ali pošto je ponovio uspjeh koji je prije njega ostvario Pavo Nurmi, sa devet zlatnih olimpijskih medalja.
Takođe je ponovio uspjeh Džesija Ovensa iz Berlina 1936, koji je pobijedio na 100, 200 metara, u skoku udalj i u štafeti 4x100.
Za američku košarkašku reprezentaciju je bilo jasno da nema rivala, da joj nijedna evropska ekipa nije ni do koljena.
Tim Lenija Vilkinsa se poigravao sa svima, a u finalu je pobijedio Jugoslaviju sa podnošljivih 95:69, a selekcija Željka Obradovića držala se sve do starta drugog poluvremena. “Drim tim” sa Olajdžuvonom, Barklijem, Robinsonom, Stoktonom, Melounom, O’Nilom, Pipenom, Ričmondom... pobijedio je u svih osam mečeva, a u četiri je postigao preko 100 poena.
Jedino zlato na Olimpijskim igrama SR Jugoslaviji je donijela Aleksandra Ivošev u streljaštvu. Košarkaši su, dakle, poraženi u finalu od SAD i to je za generaciju Divca, Paspalja, Bodiroge, Rebrače, Savića (nije igrao finale zbog povrede), Đorđevića, Danilovića i ostalih bilo ravno zlatu, s obzirom na to ko im je bio rival.
Ivošev je osvojila i bronzu, kao i odbojkaška reprezentacija, koja je u meču za 3. mjesto pobijedila Rusiju sa 3:1. Od Crnogoraca u tom timu bili su Goran Vujević i Vladimir Batez.
Veliki uspjeh napravili su i Hrvati, koji su osvojili zlato u muškom rukometu.
Bonus video:
