Goran Ivanišević, jedan od najboljih tenisera svoje generacije i prvi Hrvat koji je osvojio Vimbldon, novi je gost treće emisije treće sezone serijala "(Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem“.
Poznat po svojim nevjerovatnim servisima i borbenom duhu na terenu, tu strast prenio je i u kasniju trenersku karijeru o kojoj je, uz ostale teme, govorio u emisiji.
O počecima na Firulama, Novaku Đokoviću, odlasku u Australiju i čuvenom Vimbldonu 2001. godine, samo su neke od tema koje su otvorili voditelj Slaven Bilić i Goran Ivanišević u prvom dijelu razgovora poznate emisije.
Goran Ivanišević, poznati sportista koji je prošao put od splitskih Firula do Vimbldona, jedan je od rijetkih profesionalnih sportista koji su u oba segmenta karijere - igračkom i trenerskom - ostavili dubok trag u sportskom svetu. Bio je trener Novaka Đokovića, najboljeg tenisera svih vremena, ali i Jelene Ribakine, sedme teniserke svijeta s kojom je kratko sarađivao.
Na početku razgovora sa Slavenom Bilićem osvrnuo se upravo na taj period i odluku da se povuče iz njenog tima.
"Sad sam opet na prinudnom odmoru ili na biroo. Malo je bilo čudno... Neću mnogo da pričam o tome, ali mogu reći da je to jedna malo tužna i čudna priča. Nju smatram, i prije nego što sam joj postao trener, bar za mene ubjedljivo najboljom teniserkom na svijetu. I najljepše igra, najjednostavnije igra i zaista sam uživao. Nažalost, neke stvari van terena su se dogodile koje nisam mogao da kontrolišem i nisam želio biti dio toga i dio te priče i onda sam odlučio da se najbolje povući. Želim joj sve najbolje u karijeri."
Govoreći o trenerskom iskustvu, istakao je kako je uvijek vjerovao da može da bude dobar trener, imao je oko sebe ljude od kojih je mogao da uči od malih nogu, kasnije od svojih trenera. Međutim, trebalo je da se dogodi određeni period nakon igračke karijere, kako je naglasio, četiri pet godina „ničega“ da sam sebi dokaže da je spreman na to i da krene u tome smjeru.
"Nekako je sve ispalo dobro kada je krenulo sa Marinom Čilićem. I njegovo osvajanje US Opena, poslije toga Tomaš Berdih, pa Miloš Raonić i onda krem, šlag kako bismo rekli, najveći teniser svih vremena. Pet godina bilo je burno, bilo je interesantno, bilo je nevjerovatno", istakao je Ivanišević za period kada je bio trener Novaka Đokovića.
Zašto su najbolji - najbolji?
Na Bilićevo pitanje kako trener u tenisu može da „promijeni“ udarac jednom Đokoviću koji je najbolji teniser na svijetu i jedan od najvećih sportista na svijetu, kako ga „uvjeri“, Ivanišević je odgovorio kako je on malo drugačiji tip trenera:
"Tenis je individualni sport. U stvari gladijatorski sport samo nema kontakta. I tu svaki dan moraš da budeš na 300 %. Niko te ne pita za zdravlje i kada dođeš kod jednoga takvoga genijalca, mislim, Novak je genijalac, jer njemu što je danas bilo dobro, sjutra više nije. Sjutra moramo sve ponovo. Mora biti bolje, uvijek se traži nešto bolje. Nisam za to da mu se mora nešto mijenjati. Iz onoga što imaš moraš uspjeti napraviti najbolje moguće".
Dao je i svoje viđenje zašto su najbolji – najbolji.
"Zašto su najbolji najbolji?! Zašto je Rodžer Federer bio najbolji, zašto je Novak bio najbolji? I on je čovjek od krvi i mesa. I sam je rekao, prije svakog meča ga boli želudac, nervozan je na meču, ali to ja vidim. U momentu tačno vidiš da će onog drugog pojesti nervoza. Njega ne pojede nervoza. On je uvijek na svom nivou i on ispliva. Zato i je najbolji. Zato postoji ta rang lista ljudi koji se bolje nose sa nervozom, koji se bolje nose s pritiskom, koji se bolje nose s tim stvarima. On je takav, u sto hiljada godina se rodi jedan takav!“
Nastavio je:
"On je imao ovu dvojicu koji su gurali jedan drugoga. Rodžer i Rafa jedan od drugoga su napravili boljoim igračima. To je bio jedan trougao od njih trojice koji su vukli jedan drugoga. Prvo su bila ova dvojica i onda je, niotkuda, došao jedan momak, kojega znam od njegove četrnaeste godine, i pomutio im je cijelu tu zapadnjačku teoriju. Sve im je palo u vodu".
Osvrnuvši se na pet godina rada s velikanom tenisa Novakom Đokovićem, uporedio je to s treniranjem Real Madrida u fudbalu.
"Kada me zvao, kao da te zove Real Madrid i pita te hoćeš da dođeš. Mislim, već sam u Madridu. Nisam uzeo ni kofere. Javiću doma, u Madridu sam. On je institucija i meni sama ta činjenica što je on mene zvao".
Pteorica u Top 10 i malog kluba
Ivanišević je podelio i svoju tenisku priču, odrastanje u Splitu i prve korake na Firulama, gdje je razvijao ljubav prema sportu. Bilić ga je pitao kako to da je onda, u osamdesetim, uz ostale popularne sportove u Splitu odabrao upravo tenis na Firulama:
„Zato što sam tamo rođen. Tamo mi je djeda živio na Zenti, na POŠK-u sam naučio plivati…tamo sam odrastao…Otac mi je igrao tenis, kod babe i djeda sam provodio cijelo ljeto i tenis mi je bio tri metra pješke… Mislim da sam izabrao pravi sport. Tenis je prva ljubav, to je… Čim sam uzeo taj reket".
Posebno je istakao nevjerovatan uspjeh splitskog kluba, koji je dao čak pet igrača u Top 10 svjetskog tenisa:
"To je svjetsko čudo. Imaš Marija Ančića, Nikolu Pilića, Željka Franulovića, Matu Pavića, mene, Jelenu Kostanić, Petru Martić… Pet igrača u prvih 10 iz jednog kluba s onih pet, šest terena… Mislim, taj klub u stvari treba da bude jedan muzej".
Tata profesor napustio posao zbog njegove karijere
Najveći uticaj na njega u to vrijeme imao je otac Srđan koji je ostavio posao profesora Univerziteta kako bi se posvetio sinovoj karijeri. Rekao mu je:
„Ti si u svom poslu bolji nego što sam ja u svom…"
Bilić ga je pitao je li u to vrijeme osetio odgovornost, teret na leđima da je budućnost porodice na njemu s obzirom na to da je tenis skup sport, otac mu je žrtvovao karijeru, prodali su stan, sestra mu se razboljela kada je imao 17 godina:
"Pa da…Otišao sam u Australiju s tim avionom bez novca, bez ičega, bez plana. A opcija neuspjeh nije postojala. U mojoj glavi nije bilo ni za zaokružiti da neću ne uspjeti. Morao sam da uspijem. To je bilo, jednostavno, za sestru. Trebalo je novca za liječenje…Nekako kao da nisam mislio na sebe. Da sam možda mislio na sebe možda i ne bih uspio. Jednostavno to je bilo to. Misija sestra, misija spašavanja nečega, njenog zdravlja…Došao sam u tu Australiju i sve je krenulo. Moj život se tamo totalno promijenio.“
Vimbldonska kiša
Neizostavna tema bila je i Vimbldon 2001. godine kada je kao 125. igrač svijeta stigao do titule. Prisjetio se ključnih trenutaka i nevjerovatne priče o kiši koja ga je spasila u polufinalu protiv Tima Henmana:
"Moram reći da me spasila kiša. Kada je bio prekid, jednostavno je bio bolji od mene, nisam znao što da radim i ta kiša je došla. Nije slučajno došla. Došla je s ciljem. Došla je baš u tom trenutku. Znao sam taj dan kad se nismo vratili na teren, kada je došao Alan Mils i rekao – momci, idete doma, sjutra nastavljamo. Znao sam da je to to. Rekao sam treneru – to je to, dobijamo… Bio sam sve bolji, a on je bio sve gori".
Bio je to prvi dio razgovora s Goranom Ivaniševićem.
Bonus video:
