Pero Milošević, Ranko Popović, Kasim Kamenica, Miodrag-Miško Popović, Zoran Kastratović i Ljubomir Obradović.
Svi su potrošeni, odbačeni, proglašavani neznalicama, pa je Rukometni savez Crne Gore prinuđen da traži ono što niko u Evropi nije - sedmog selektora u nepunih 10 godina. I sada ne smije da pogriješi, jer je crnogorski rukomet na prekretnici.
Pred talentovanom generacijom, sa Vukom Borozanom, Nebojšom Simićem, Nemanjom Grbovićem, Stefanom Čavorom, Vladanom Lipovinom, Milošem Božovićem, Milošem Vujovićem i brojnim drugim je budućnost koja vodi u samo dva pravca - uspjeh ili totalnu propast.
Pogrešan izbor moguće da bi doveo do raspada selekcije, odlaska igrača u druge reprezentacije i odbijanja poziva, čega smo se nagledali previše, čak i da je mogućnost izbora kao kod Njemačke, Francuske, Danske... Sa pravim čovjekom na mjestu selektora, „lavovi” bi mogli da ispune očekivanja stručnjaka i budu jedno od potencijalnih iznenađenja u godinama koje slijede, da igraju na svakom velikom takmičenju, jer šutere kakvi su Borozan, Lipovina i Čavor ima malo ko...
Mnogi, pa i igrači, za sadašnje stanje u reprezentaciji optužuju čelnike RSCG. Spočitava im se da ih zanima samo ženski rukomet, da su od njih digli ruke, da ih ne interesuju njihovi rezultati.
Čini se, ipak, da je istina drugačija. Bivšem predsjedniku Predragu Boškoviću ne može da se zamjeri da se nije okretao nacionalnom timu, jer je ispunio sve želje sada već bivšeg selektora Obradovića.
Problem je, međutim, što se nije miješao u odnose Profesora sa reprezentativcima. Otpisao je Mladena Rakčevića i Igora Markovića pod plaštom priče o podmlađivanju, kao i Marka Simovića, te momke koji mogu da igraju još deceniju - Simića i Stevana Vujovića. A onda je dovodio rukometaše koji su „debelo” u tridesetim, koji su se oprostili još davno...
Nesporazumi su gurani pod tepih, a Bošković nije htio da se miješa i nagovori Obradovića da ih izgladi, prije svih sa Simićem i Lipovinom, jer se bez njih budućnost „lavova” ne može zamisliti.
Uporno odbijanje šestog selektora Crne Gore da makar malo omekša stav je i dovelo do nezapamćenog skandala, kada je Stevan Vujović došao nasred treninga da raspravi zašto ne dobija poziv.
U svoj toj gunguli, reprezentativci su se pogubili i doživjeli debakl protiv Švedske. Tri dana kasnije, situacija je bar malo popravljena remijem sa Rusijom, koji je ostavio Crnu Goru u konkurenciji za Evropsko prvenstvo. I, onda, heroj utakmice u Baru Vuko Borozan, koji je dao 10 golova iz igre, javno je poručio da se nada da će „dobiti pravog, ozbiljnog i kvalitetnog selektora” i usput potkačio Savez riječima da su zaslužili više pažnje.
Možda bi se svaka riječ 22-godišnjeg bombardera sa Cetinja mogla i potpisati, ali njegov zadatak, kao i svih drugih igrača svih godina, bio je i biće da igraju. Da daju sve što imaju na terenu, a ne da vode politiku Saveza i smjenjuju selektore koji im se ne sviđaju, kao neki sadašnji Borozanovi saigrači.
I da, Crnoj Gori jeste potreban pravi selektor, neko ko poznaje čudan mentalitet našeg naroda. I potreban joj je što prije. Vremena za čekanje i prostora za grešku više nema!
Bonus video:
