Bila je prva golgeterka i najbolji lijevi bek Evropskog prvenstva 2010. Pet godina kasnije, opet u danskom Herningu, osvojila je novu bronzu, ovog puta na Svjetskom prvenstvu, a nagradama za najboljeg strijelca i lijevog beka je dodala još jednu - proglašena je za MVP šampionata.
A tokom tih pet godina je preživjela pakao. Kakav niko nikome ne bi mogao da poželi. Rukomet je bio surov prema jednom od svojih najvećih bisera, ali su srce i velika upornost vratili Kristinu Neagu na pravi put.
Za novogodišnji broj „Vijesti”, najbolja rukometašica svijeta je otvorila dušu i govorila o užasima koje je prošla dok se borila sa povredama ramena i koljena, zbog kojih je ukupno dvije i po godine bila van terena. Priča kreće od samog početka...
"Uvijek sam bila mršava i bojala sam se povreda, a i moj trener u Bukureštu mi nije dao da odem premlada, govorio mi je da će me seniorke „ubiti”. To se i dogodilo kada sam sa 18 godina otišla u Rulmentul Brašov, jer su poslije dvije sezone, 2008. godine, počeli ozbiljni problemi sa ramenom. Prešla sam u Olkim 2009. godine i ta prva sezona je bila najbolja, jer smo igrale finale Lige šampiona", prisjeća se Neagu.
Nedugo nakon toga je počeo pakao. Postojao je ogroman pritisak da igra, a samo su joj Anja Andersen i jedan sponzor vjerovali da ne može da istrpi bol.
"Početkom 2011. odlučila da prestanem da igram rukomet. Osjećala sam užasan bol u ramenu nakon Evropskog prvenstva 2010. i imala sam puno problema u Olkimu. Proglašena sam za najbolju rukometašicu svijeta i svi su željeli da igram kada je počela Liga šampiona. Samo mi je jedan sponzor vjerovao i pitao me je kako se osjećam. Tada je Anja Andersen postala trener i znala je da osjećam veliki bol. Anja i ja smo zajednički donijele odluku da moram da prekinem i vidim šta se dešava sa mojim ramenom, jer je zdravlje najvažnije. Posjetila sam mnogo doktora, svi su rekli da ću biti van terena četiri do šest mjeseci i da mi je neophodna operacija, jer sam osjećala bol i kad podignem ruku. Anja je u međuvremenu otpuštena i došao je novi, zapravo stari trener, koji nas je doveo do finala Lige šampiona i bio selektor Rumunije (Radu Voina, op. a). Svi su vršili veliki pritisak na mene da igram i da završim sezonu, ali ja to nisam željela da uradim. Niko nije htio da mi pomogne, da se konačno vidi šta je zapravo sa mojim ramenom".
Pomoć je stigla od čuvenog tenisera i jednog od najbogatijih ljudi svijeta, Jona Cirijaka, koji je tražio više načina da joj pomogne.
"Nisam željela da igram sa takvim bolom, a onda mi se javio Cirijak i rekao mi da mogu da odem u Austriju kod bioenergetičara, koji je liječio neke plivače. Htjela sam da isprobam sve da izbjegnem operaciju. Odradila sam tretman i rečeno mi je da ću moći da treniram poslije osam sedmica. Sačekala sam da to prođe, pokušala da treniram, ali je bol bio neizdrživ i shvatila sam da je situacija ozbiljnija nego što sam mislila. Nisam znala šta da radim, mjesec sam čekala gdje da odem na operaciju, slušala različite dijagnoze, a onda se opet javio Cirijak i rekao mi da je Marija Šarapova operisala rame kod doktora u Njujorku i pitao me je da li želim da odem kod njega. Ona je bila lakši slučaj od mene, jer je mogla da baci lopticu nakon šest sedmica, a ja sam o tome mogla samo da sanjam. Kada sam prvi put došla u Njujork, doktor je želio da uradi skener svih kostiju u mom tijelu, jer je rekao da je povredu kakvu sam ja imala vidio samo kod bacača u bejzbolu i da ću makar godinu biti van terena. Bila sam potpuno izgubljena, jer sam očekivala da ću pauzirati između četiri i šest mjeseci".
- Zna se koliko su operacije i kontrole skupe u SAD. Ko je platio tvoje liječenje?
"Dio klub, jedan manji dio Rukometni savez Rumunije, a najveći dio sam dala ja. Olkim je trebalo da mi vrati taj novac, ali je bankrotirao i nisam ništa dobila. Znam da je klub trebalo da to plati, ali uopšte ne žalim zbog toga, jer sam to uradila zbog svog zdravlja, ulagala sam u svoje tijelo".
- Vratila si se u oktobru 2012. godine, poslije 605 dana odsustva, ali je na Evropskom prvenstvu u Srbiji bilo vidljivo da se bojiš duela. Kako si se osjećala tada na terenu?
"Bilo je teško, jer sam još osjećala bol. Poslije 20 mjeseci nikome nije lako da se vrati, možda nije ni trebalo da igram za reprezentaciju. Vratila sam se na teren u oktobru, odigrala pet minuta i odmah je krenula Liga šampiona, a poslije mjesec i po i pripreme reprezentacije. Bilo je previše za mene da igram šest do osam utakmica za 10-ak dana, nisam bila spremna za to. Imala sam veliku želju, ali moje tijelo nije moglo da je isprati".
- Ponovo si se povrijedila poslije samo tri mjeseca. Šta si u tom trenutku pomišljala?
"To je bio najgori dio mog života. Srećom, tog ljeta sam došla u Budućnost, iako nisam bila spremna za rukomet. Moje koljeno i noga nisu izgledali dobro, ali smo se složili da ću biti spremna do januara 2014. Zaigrala sam osam mjeseci nakon operacije i bilo mi je jako teško u početku, jer sam tri i po godine provela van terena, ne računajući ta tri mjeseca krajem 2012. i početkom 2013. Svi u klubu su mi dali veliku podršku i uvjerena sam da ne bih sada bila na ovom nivou da nije bilo njih. Na tome ću im biti zahvalna do kraja života.
- U dresu Budućnosti si ispunila san i osvojila Ligu šampiona. Možete li to da ponovite i ove sezone?
"Dug je put do maja, sada se fokusiramo na glavnu fazu. Nadam se da ćemo osvojiti 1. mjesto u grupi i imati lakši zadatak u četvrtfinalu. Želimo da opet stignemo do Budimpešte, ali je to još daleko i želimo da idemo korak po korak".
Htjela sam da ostanem samo sezonu, a ovo mi je već treća
Kristina je u Budućnost došla 2013. godine, iako je prvu ponudu odbila.
"Dva mjeseca prije kraja sezone sam odbila Budućnost. U Olkimu su mi rekli da prave novi tim, koji neće biti jak kao ranije, ali će biti konkurentan u Ligi šampiona. Odlučila sam da ostanem, jer je to bio moj dom i htjela sam da se oporavim i snažna pređem u drugi klub. Negdje krajem maja ili početkom juna su mi rekli da nećemo imati tim i da moram da odem. Moj menadžer je ponovo pričao sa Peđom Boškovićem, koji mu je rekao da me želi i da ne zamjera što sam ga prethodno odbila. Htjela sam da se oporavim i ostanem samo jednu sezonu, a ovo mi je već treća".
- Direktor CSM Bukurešta Konstantin Kaliman je rekao da ti je prošle godine nudio mnogo više novca od Budućnosti, ali da si ga odbila. Da li je to istina?
"Jeste. Bilo je finansijski jačih ponuda, ali ovdje se osjećam odlično. Srce mi je važnije od novca".
- Gdje ćeš biti naredne sezone?
"Još ne znam. Moram da razgovaram sa klubom, da vidim kakvi su planovi. Ima i drugih ponuda, u nekoliko narednih dana ću odlučiti. Ne želim da sebi stvaram pritisak sada s tim, jer se Liga šampiona nastavlja već 9. januara".
Bonus video:
