Tokom ove bezmalo četiri decenije, „Morača” je bila poprište mnogih velikih utakmica. Najveće i najznačajnije su igrale rukometašice Budućnosti, koje su sedam puta stale u polufinalu Lige, tj. Kupa šampiona, prije nego što su konačno probile tu barijeru.
Bio je 8. april 2012. godine, kada su „plave” nakon trijumfa u Norveškoj (22:20) dočekale Larvik. Znalo se da je tim Dragana Adžića bolji, da je konačno pronašao rješenje za skandinavski stil rukometa, ali je postojao strah. I zbog velikih imena u timu iz Norveške, i zbog tereta onoga što se dešavalo 1986. i od 1998. do 2002. godine, te sezonu ranije, kada je upravo Larvik bio „dželat”...
Strah je brzo je odagnat, norveški gigant je „progutan” u grotlu „Morače”, a posljednji gol u nezaboravnoj pobjedi (23:13) pamtiće se dugo, dugo - Bojana Popović je iz sedmerca nestvarnim potezom lobovala čuvenu Sesiliju Leganger i postigla jedan od najljepših golova u istoriji rukometa.
Pet sedmica kasnije, 13. maja 2012. Budućnost je dočekala najznačajniji datum u klupskoj istoriji. Popovićeva je osam dana ranije, sa 14 golova u „Vesprem areni”, nadomjestila slabo izdanje nekih saigračica i omogućila „plavima” da revanš finala dočekaju sa svega minus dva (27:29) i šansom da konačno prigrabe toliko željeni pehar.
U dupke punoj hali, Podgoričanke su slavile sa 27:25 i zahvaljujući većem broju golova postignutih u gostima podigle najvažniji pehar u vjerovatno najboljoj atmosferi ikada u „Morači”.
"Tražile smo da dan pred utakmicu budemo u hotelu „Podgorica”, kako ne bismo na putu srele narod koji je četiri-pet sati prije meča bio ispred hale. Htjele smo da izbjegnemo taj posljednji nalet adrenalina, zbog čega smo podzemnim prolazom došle do dvorane. Dočekala nas je poznata atmosfera, jer je „Morača” za sve naše mečeve bila puna već na zagrijavanju. Taj osjećaj je trebalo doživjeti, teško je opisati kakav je bio. Bila sam među tim srećnicama koje su ga doživjele, a na kraju je stigao i rezultat koji smo čekale", prelistava uspomene Popovićeva.
Legendarna rukometašica, kojoj je to bila šesta titula prvaka Evrope i posljednja utakmica u klupskoj karijeri, tuguje za prošlim vremenima...
"Najžalije mi je što igračice to više ne mogu da osjete, tog adrenalina sada nema, atmosfere u gradu pred utakmice, ne samo finala, već i četvrtfinala i polufinala... Tada je bilo mjesec dana između polufinala i finala, još se sjećam naboja i tenzije u Podgorici, samo se o tome pričalo. Trebalo je taj teret izdržati, ali znale smo šta nas čeka, poučene prethodnim iskustvom".
Sada utakmice Budućnosti rijetko kada gleda preko 2.000 ljudi, a prije samo nekoliko godina bi i dvorana od 10.000 mjesta bila mala. Tada se i o dolasku u Podgoricu pričalo da strahopoštovanjem.
"Nisi mogao da igraš loše, pa da pobijediš, ali nam je pomagalo to što je „Morača” stvarala kod protivnica strah, koji ih je tjerao da igraju pod tenzijom. Rivali su uvijek pred dolazak u Podgoricu razmišljali o atmosferi koja ih čeka", kaže jedna od najboljih rukometašica svih vremena".
Bojana je sada pomoćnica Adžiću u Budućnosti, koja opet, kao i te 2012. godine, ima mnogo crnogorskih reprezentativki. Nema, međutim, i brojnu publiku.
"„Morača” i sada može da bude puna, žao mi je i što ove mlade djevojke to ne osjete. One su praktično sve iz našeg pogona i zaslužuju to zalaganjem. Stvara se neka nova Budućnost i potreban nam je taj osmi igrač, jer ova ekipa nikada nije igrala u punoj „Morači”. Strahovala sam da će sve manje biti gledalaca kad je uveden fajnl-for, jer više nema polufinala i finala, za koje su svi u Podgorici živjeli. Bilo bi dobro da je podrška veća, jer u Crnu Goru stiže mnogo kvalitetnih ekipa i navijači bi mogli da daju vjetar u leđa mladim igračicama, koje su željne huka sa tribina".
Nekad smo mogle da izgubimo osam-devet razlike u gostima i da to nadoknadimo u „Morači”
Bojana je u Budućnosti provela šest sezona. Prvi put je stigla 1998. godine kao 18-godišnjakinja iz niškog DIN-a (tada se prezivala Petrović) i u prve četiri sezone sva četiri puta stala u polufinalu Lige šampiona.
Posljednji put je bilo i najteže, jer je nakon remija u Budimpešti (32:32), najveći crnogorski klub 21. aprila 2002. ispustio već viđeno finale porazom od Herca u „Morači” (31:33). Fenonemalni lijevi bek je potom otišao u danski Slagelse, sa kojim je tri puta bio šampion Evrope, podigao još dva pehara sa Viborgom, da bi se 2010. vratio u Podgoricu. U pravi čas da ispiše istoriju.
"Ta polufinala u prvom mandatu u Budućnosti su bila velike lekcije za mene, ali i krune dotadašnje karijere, sve dok nisam osjetila i ono veće. Patile smo, ali mi je to za kasnije mnogo značilo, jer sam kroz taj naboj u punoj „Morači” sticala veliko iskustvo. Svaka utakmica tih godina je bila za pamćenje. Znale smo da možemo da izgubimo u gostima i osam-devet razlike i da ćemo to moći da nadoknadimo u našoj dvorani. Tada je prevaga domaćeg terena bila baš velika, znatno veća nego sad", zaključila je legenda svjetskog rukometa.
Povezane priče
- Tražila se karta više
- Legende otvorile vrata „Morače”
- Kapiten za sva vremena
- Kako je Novoselu vraćen dug
- Japanac osvojio „Moraču”
- Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
- Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
- Ima neka tajna veza...
- Ostvaren san svih generacija
- Atomski udar iz Titograda
- Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
- Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
- Više od igre
- Fanatizam bez granica
Bonus video:
