Na današnji dan prije sedam decenija, u Titogradu je u okviru Sportskog društva Budućnost osnovan klub. Naizgled samo jedan od brojnih. Niko ni tada, a ni tridesetak godina kasnije, nije mogao ni da pomisli da će taj 13. februar 1949. zlatnim slovima biti upisan u istoriji našeg sporta, da je tog dana stvoren klub koji će proslaviti Crnu Goru. Ženski rukometni klub Budućnost.
Sedamdesetu godišnjicu, najveći crnogorski sportski kolektiv dočekuje sa 65 trofeja, od kojih šest evropskih - dvije Lige šampiona, tri Kupa pobjednika kupova (jedan IHF, dva EHF) i IHF kup.
O imenima igračica koje su nosile dres Budućnosti tokom decenija moglo bi se pričati i pisati danima, o njihovim dostignućima, čuvenim utakmicama, atmosferi u „Morači”, ali jedan čovjek ima ključno mjesto u istoriji Budućnosti - Vinko Kandija.
Legendarni trener iz Trogira, nazvan posljednjim romantičarem rukometa, stigao je 1983. godine, nakon odiseje u beogradskom Radničkom, koji je učinio dvostrukim prvakom Evrope. I odmah je napravio revoluciju - potpuno je promijenio shvatanje rukometa u Crnoj Gori, od fizički dominantnih igračica napravio sjajan tim, kojima je pridružio najbolju igračicu Danilovgada, Zoricu Pavićević.
U Titogradu je ostao kratko, ali će sjećanje na njega ostati vječno. U sezoni 1984/1985. je donio prve velike trofeje - prvu titulu prvaka Jugoslavije i prvi evropski trofej, IHF Kup pobjednika kupova. Ta godina će se pamtiti i po jednoj od najimpresivnijih pobjeda u klupskoj istoriji - nakon poraza od Magdeburga u Njemačkoj sa 11 razlike (19:30), „plave” su u nezaboravnoj atmosferi, pred više od 6.000 navijača u „Morači”, slavile 27:12 i domogle se polufinala.
Na putu ka finalu su izbacile i Kubanj iz Krasnodara (21:26 i 29:22), a u mečevima za titulu su se poigravale sa Družstvenik Topoljnikijem iz Čehoslovačke (33:18, 22:18).
Dvije godine kasnije, Kandijin učenik Nikola Petrović je donio trofej u IHF kupu, a opet je u finalu nadjačan čehoslovački tim, Štart iz Bratislave (21:23, 34:27). Na naredni evropski pehar se čekalo 19 godina, a opet ga je osvojio Petrović, kada je nakon 25:25 u „Morači“, u revanšu finala savladan Đer u Mađarskoj 26:23.
Nakon odlaska Petrovića, čekalo se da opet dođe crnogorski trener, pa da krene niska uspjeha - Dragan Adžić je preuzeo ekipu u januaru 2010. godine i odmah osvojio treći Kup pobjednika kupova. To je bio uvod u najveće uspjehe - osvajanje Lige šampiona 2012. u dvomeču protiv Đera, kada je odlučilo pravilo gola u gostima (nakon 27:29 u Mađarskoj, u grotlu „Morače” je bilo 27:25), a tri godine kasnije Adžićev tim nije imao nikakvu konkurenciju na fajnl-foru u Budimpešti, jer je za nepunih 26 sati savladao Vardar 27:17 i Larvik 26:22.
Budućnost je klub koji je osvojio najviše bodova u istoriji Lige šampiona i vjerovatno nije pitanje hoće li opet postati prvak Evrope, nego kada će. Ko zna, možda će i ove sezone, možda iduće kada se vraćaju Jovanka Radičević i Majda Mehmedović...
Bonus video:
