“Rekao sam igračima: Vas će čovjek da uzme za zeta, fini ste, vaspitani, ali to nije to što je potrebno za vrhunski rezultat. Nivo agresivnosti, želje za pobjedom, igranje sa emocijom, bez čega nije moguće napraviti vrhunski rezultat, praktično nisu postojali”, kaže Vujović o situaciji koju je zatekao u Zagrebu. Tri mjeseca kasnije, ti fini momci mogu da se pohvale pobjedama nad Kilom i Pari Sen Žermenom
Bio je olimpijski i svjetski šampion, tri puta klupski prvak Evrope, prvi rukometaš koji je proglašen za igrača godine... Bio je i ostao legenda.
Ali, uz Veselina Vujovića se ne može upotrijebiti samo prošlo vrijeme glagola biti. Jer on jeste i biće jedna od najvećih ličnosti koja je ikada kročila na teren dimenzija 40X20 metara.
I sada, kada stoji pored njega i energično savjetuje svoje igrače, jednako sije strah i trepet kao dok je igrao za Metaloplastiku, Barselonu i Granoljers i rešetao mreže.
To najbolje znaju igrači Kila i Pari Sen Žermena, koji su šokantno položili oružje pred Vujinim pulenima iz Zagreba...
Legendarni Cetinjanin je obilježio rukometnu 2014. godinu, i to za samo tri mjeseca, jer je od 21. septembra, kada je preuzeo kormilo hrvatskog velikana, pokazao koliko je nedostajao najvećoj sceni.
Njegov mladi tim je najprijatnije iznenađenje Lige šampiona, baš kao što je iznenađenje bio i Vujin dolazak u Zagreb. Do saradnje je došlo na neobičan način...
"U Dubaiju sam imao siguran ugovor, ali sam dobio izuzetnu ponudu Qatar Foundation-a, koja je trebalo da bude novoformirana ekipa. Rekli su mi da je stvar formalnosti da ekipa zaživi, da se dovedu igrači. Na kraju nisu dobili licencu. Ostavili su me na cjedilu, jer sam bio i kandidat za selektora Norveške, ali sam htio u Katar, jer je ugovor bio ogroman i svašta interesantno se događa u toj zemlji. Bio sam 15-ak dana bez kluba, zvao me Radnički iz Kragujevca, a onda se javio alfa i omega hrvatskog rukometa, Zoran Gobac. Došao je u Šabac, jako brzo smo se dogovorili”, kaže 53-godišnji Cetinjanin na početku razgovora za „Vijesti”.
Vujović je i ranije bio na meti Zagreba, još kao igrač, ali je vrijeme bilo „pogano”...
“Đukanović i Kapisoda su probili led za Crnogorce odlaskom u Zagreb, ali su uvijek treneri bili domaći. Drže do svog rejtinga, smatraju da imaju vrhunske stručnjake, i to s pravom kada se uzmu u obzir rezultati Zagreba i reprezentacije Hrvatske. Bilo je malo iznenađenje za mene kada su me pozvali, ali se nisam uplašio izazova. Ovo je jedan od slabijih sastava Zagreba po imenima u posljednjih 10-ak godina, ali ne smatram da su momci takmičarski slabiji, što su i pokazali pobjedama nad izuzetno jakim protivnicima”.
Šta ste morali da promijenite kada ste preuzeli Zagreb? Ekipa je prepuna talentovanih rukometaša, ali rezultati nikako nisu stizali...
“Hrvatskim medijima sam kazao da su oni prefini momci. Rekao sam igračima: Vas će čovjek da uzme za zeta, fini ste, vaspitani, ali to nije to što je potrebno za vrhunski rezultat. Nivo agresivnosti, želje za pobjedom, igranje sa emocijom, bez čega nije moguće napraviti vrhunski rezultat, praktično nisu postojali. Obučeni su igrači, sve rade tehničko-taktički ispravno, ali nisam mogao da prepoznam emociju. Mogli su da dobiju protivnike nižeg kvaliteta, ali za prava dostignuća ih je trebalo pokrenuti sa mrtve tačke, da počnu da vjeruju u sebe. U kratkom periodu sam puno toga napravio, ali ostalo je još dosta da se uradi”.
Da li ste očekivali da ćete ovako brzo da pomjerite stvari, da ćete dobiti i Kil i PSŽ?
“Ne mogu da odgovorim na to pitanje. Ja sam čovjek koji smatra da možemo da osvojimo Ligu šampiona. Uvijek postavljam izuzetno visoke ciljeve, nikada nisam izašao protiv bilo kog protivnika, a da nisam smatrao da ćemo pobijediti. Možda se ispostavi da to nije realno, da me objektivne okolnosti demantuju... Ali, za klub koji se vraća na staze uspjeha veliki je podstrek kada dobiješ Pari Sen Žermen i Kil. Mislim da se niko ne može pohvaliti da je savladao dvije od tri-četiri najbolje ekipe u Evropi. To ne može da bude slučajno. Možda su igrači počeli da postižu rezultate malo prije nego što sam očekivao, ali bolje je da počnu ranije, nego kasnije”.
Pominje se da će Zagreb biti mnogo jači naredne sezone, da će se vratiti Igor Vori i još neki igrači. Da li je to istina?
“Logično je da jedini klub koji je u Ligi šampiona igrao bez stranca shvati da je ekipi možda limit prolazak među 16 i da su potrebna pojačanja. Nije problem dobiti Pari Sen Žermen danas, već za tri dana igrati protiv Vardara, Metalurga ili Tatrana, jer se igrači emotivno i fizički istroše. Teško je ako nemaš 20 rukometaša podjednakog kvaliteta. Samo tako Zagreb može da ide naprijed. Vjerujem da u tome što se piše ima dosta tačnosti i da će tim iduće sezone biti dosta jači nego ove”.
Govori se da želite i crnogorskog reprezentativca Miloša Vujovića, koji blista u Drugoj ligi Mađarske, sa prosjekom od gotovo 11 golova po meču.
“Na toj poziciji imamo tri igrača, ali nisam prezadovoljan kako im ide. Mali Vujović je igrama u Mađarskoj, a i ranije, pokazao koliko je talentovan i kvalitetan, i sigurno je da je jedan od kandidata za pojačanje na poziciji lijevog krila. Tražimo nekog ko je hrabar i kreativan, koji može da ispoštuje moje visoke zahtjeve, a smatramo da on to može. Od dosta faktora zavisi da li će doći do saradnje, ali je sigurno da je jako interesantan za Zagreb”, zaključio je Vujović.
Očekivao sam ovacije u Skoplju, ali ne i da će onoliko dugo da traju
Više od pobjeda nad Kilom i Pari Sen Žermen, pamtiće se nestvaran doček Vujoviću u Skoplju, kada mu je 5.000 navijača njegovog bivšeg kluba Vardara dugo klicalo „Vujo majstore”.
“Siguran sam bio da će „komiti” i cijela dvorana da me pozdrave. Ni u kom slučaju, međutim, nisam mislio da će to trajati 10-12 minuta, sa onolikom emocijom, željom i predanošću. Znam da je bilo trenera i sportista koji su doživjeli ovacije navijača kluba iz kojeg su otišli, ali ne na onakav način, da kada me sudija isključuje dva minuta zbog prigovora, cijela dvorana skandira „Vujo majstore”. Trudio sam se da iskontrolišem emocije, ali je bilo teško. Toliko sam bio srećan, mogu da se pohvalim da su me klub, grad, navijači pozdravili na onakav način, što je dokaz da sam radio srcem i sa emocijom. Drugačije i ne znam”.
Sa tri beka je teško napraviti bilo šta, 4. mjesto veliki uspjeh
Gledali ste rukometašice Crne Gore na Evropskom prvenstvu. Šta je, po Vašem mišljenju, uticalo na to da ne osvoje medalju?
“Mali broj igračica na bekovskim pozicijama u rotaciji. Sa tri beka se nekad može ostvariti rezultat, kada se sklope kockice, ali je takmičenje dugo, protivnici su jaki, a rukomet je igra sa puno fizičkog kontakta. Dovoljno je da jedan od ta tri beka ne odigra najbolje jedan meč i već je problem. Sem jake odbrane, na kojoj Crna Gora bazira uspjehe, mora da se ima puno bolja tranzicija i da se igra malo osmišljeniji napad, a ne da se oslanja samo na individualne kvalitete jedne ili dvije igračice. To nije ni u kom slučaju zamjerka ili kritika, već samo moje zapažanje. Znao bih nešto više reći da sam radio sa tim igračicama i da znam probleme koje Dragan Adžić ima. Ali, biti četvrti u Evropi je sjajan rezultat i ne treba biti razočaran. Jedino zabrinjava što u posljednjih 10-ak godina, sem Milene Knežević, nije izašao nijedan kvalitetan bek iz škole Budućnosti. Krila i pivotmena ima dovoljno i jako su kvalitetni, ali na problemu bekova mora da se poradi”, napominje Vujović.
Jedna igračica Crne Gore ima neskrivene simpatije legendarnog rukometaša.
“Obožavam Majdu Mehmedović. Igrača sa takvom petljom i srcem bih poželio u svakoj ekipi. Igra odlično odbranu, u napadu je odlična i na krilu i na pivotu. Ne pamtim da je ikada odigrala lošu utakmicu”.
Reprezentacija ne smije da pokriva haos u rukometnoj ligi Crne Gore
Vuja je neostvarena želja RSCG, mada je jednom i bio na klupi „lavova”, kada je pomagao Miodragu-Mišku Popoviću u meču sa Izraelom. Prati rad Ljubomira Obradovića, koji je podmladio tim, ali napominje da je prerano za zaključke.
“Pozdravljam to što je došlo do zaokreta, ali jedna lasta ne čini proljeće. Ne smije niko da se zavarava što se odigralo korektno protiv Srbije i što je savladan Island, koji sa Palmarsonom i bez njega nije isti tim. Ne može se budućnost crnogorskog rukometa graditi na slučajno proizvedenim igračima, Borozanu koga je maltene Draško Mrvaljević iz kafića doveo u reprezentaciju, Lipovini ili još nekim mlađim. Ima potencijala, ali to ne smije da pokriva haos u rukometnoj ligi Crne Gore i nedostatak kvalitetnih klubova. Ne treba zatvarati oči pred istinom, ali svakako pružam podršku tome da se ulaže u mlađe. Možda je to trebalo i ranije uraditi, ali da sačekamo kraj kvalifikacija. Da ne počnemo da kukamo za nekim igračima, koji su možda mogli da pomognu”.
Srbi bez rominga
Vujović živi u Šapcu, gradu u kojem je postao najbolji igrač svijeta. Nekadašnji bek Metaloplastike prati i reprezentacije Srbije, koje imaju zanimljiv nadimak - domaćice. Kako i ne bi, kad na šampionatima u svojoj zemlji osvajaju medalje, a na ostalim su jadne i bijedne...
“Malo u šali, a više ozbiljno, kažem da igrači i ljudi koji ih vode nemaju roming. Kad su kući, onda je to dobro - organizacija, pomoć sudija, publika..., a kada izađu izgleda da nemaju rominga, tako da se ugase, budu totalno bezlični. U muškoj reprezentaciji nemaju lidera, a u ženskoj mnogo toga nedostaje. Ali, kada poslušate predsjednika Marjanovića, onda vidite da je sve ekstra, da sve dobro funkcioniše... Obožavam ljude koji imaju povjerenja u one koji su 10. ili šesnaesti, koji gube sedam, 10 ili 15 razlike. Naučio sam da su to loši rezultati, ekipe koje vodim uvijek pretenduju na najviši plasman. Ali, ja sam tako vaspitan, ostvarivao sam takve rezultate, pa možda i nisam ljestvica sa kojom se treba ravnati”.
Bonus video:
